Na kavi s prijateljicom

U knjizi o Gogolju,Vladimir Nabokov na jednom mjestu kaže: "Prema jednoj od legendi koje je Gogolj u kasnijim godinama vješto sam ispredao o svojoj prošlosti, prvi korak koji je poduzeo odmah nakon dolaska u Petrograd bila je posjeta Puškinu, kojemu se neizmjerno divio, iako ga, naravno, nije lično poznavao. Veliki pjesnik još je spavao i nije ga mogao primiti. "Bože sveti", rekao je Gogolj obuzet strahopoštovanjem i suosjećanjem, "valjda je radio cijelu noć?" "Baš je radio", rekao je prezrivo lakej, "bolje je reći da se kartao". Petnaestak godina prije toga Puškin se naginjao preko ograde stubišta svoje škole ne bi li vidio kako dolazi slavni pjesnik Deržavin, čiju je punačku bijelu ruku želio poljubiti u znak dubokog poštovanja. Međutim, stari gospodin okrenuo se u tom času slugi koji mu je pomagao da skine ogrtač i promrsio: "Gdje je ovde toalet, momče?" Ove dvije priče imaju istu poruku, a da je postojao neki veliki pjesnik dok je Deržavin bio dječak, Deržavin bi sigurno ispripovjedao svoju verziju iste priče".
Obožavanje koje se taloži kod čitaoca prema omiljenom piscu je bezgranično.
zmajka se dobro zapitala „jesu li oni veliki sami po sebi, ili ih velikima činimo mi koji ih čitamo, volimo, veličamo”?
armin je zaključio “mi ih nismo slučajno primjetili, mi smo ih morali primjetiti, kao što su oni i morali biti.”
lucija9 je za stol s pet stolica u Raju posjela Tina Ujevića, Frojda, Supeka i sebe, ostavivši peti stolac za gosta.
Ja sam, pak, kao mlada studentica, imala sreću da sjedim s moja dva najdraža gosta: Danilom Kišom i Miroslavom Radmanom. I moram reći da su bili upravo onakvi kakvim sam ih zamišljala. Ono što nisam doživjela je da za trećim stolcem sjedi Crnjanski. Peti ostaje upražnjen za neku buduću fascinaciju.
Koga biste vi posjeli za stolac?