Majpan
30.05.2004., nedjelja
2001.
|
Prošle su nas godine napustili neki ljudi, a ove 2001. godine smo mi sami odlučili ignorirati preostale ljude kojima je vlastiti interes ispred svega. Ipak, brojnost nam se povećala. Pridružili su nam se naši mještani koji žive i rade u inozemstvu, a koji su saznali da smo obnovili tradiciju podizanja Majpana. U toj "trgovini" ljudima čoškaroši su odlično prošli. Riješili smo se profitera, a priključili su nam se sjajni ljudi koji će skupa s nama tradiciju podizanja Majpana podići na jedan viši nivo od običnog starog slavonskog običaja. Nekada su mladići, uz pomoć prijatelja, u tajnosti podizali Majpan ispred kuće voljene djevojke. Taj običaj zadržao se u nekim slavonskim mjestima do današnjih dana. Međutim, u mjestu Dalju, podizanje Majpana više ne simbolizira ljubav mladića prema djevojci. Mještani Dalja, uglavnom Hrvati, Majpan su podizali davno prije drugog svjetskog rata. Drvo se dovozilo čamcima preko Dunava, a uvijek se podizalo ispred katoličke crkve i na još nekoliko mjesta povremeno. U godinama nakon hrvatskog proljeća 1971. godine, uslijed raznih pritisaka i strahova, Majpan se više nije podizao ispred crkve. Na sreću ta lijepa tradicija nije prekinuta. Nastavili su je mladići i djevojke, takozvani čoškaroši, premjestivši podizanje Majpana na čuveni čošak. Čošak je križanje današnjih ulica Antuna Mihaljeva i Zdravka Kovčalije, a udaljen je pedesetak metara od Dunava. Svih tih godina na Majpan se isticala hrvatska zastava. Majpan je postao simbol hrvatstva u mjestu Dalju. Na žalost, ta prekrasna tradicija, grubo je prekinuta za vrijeme Domovinskog rata, kada je većina Hrvata prognana iz Dalja. Našim povratkom 1998. godine obnovili smo ovu nama najdražu tradiciju. Pripreme za organizaciju proslave 2001. godine počele su mjesec dana prije proslave. Predloženo je da se ove godine kuha grah, jelo koje se u cijelom svijetu tradicionalno priprema za praznik rada 1. svibanj. Glavni kuhar osječkog restorana "Bijelo-plavi", naš čoškaroš Antonijo Hum, preuzeo je brigu o pripremi 150 porcija graha. U prijepodnevnim satima 30. travnja donijeli smo razglas na čošak i pustili glazbu. Na repertoaru je bio Škoro i ostali tamburaši. Dan je bio sunčan i topao. Negdje oko 14 sati pripremili smo se za polazak čamcima po Majpan. Ovoga puta smo imali i odbor za ispraćaj. Na bajer nas je došlo ispratiti tridesetak ljudi. U silnom uzbuđenju zaboravili smo odvezati čamac. Naš pokušaj vožnje sa zavezanim čamcem nije uspio, pa je naš polazak na trenutak zaustavljen. Taj mali propust izazvao je smijeh ljudi na bajeru. Iz drugog pokušaja smo uspjeli krenuti. Svaki od tri čamca nosio je veliku hrvatsku zastavu. Bio je to lijep prizor vidjeti kako se vijore hrvatske zastave na čamcima koji plove našom granicom na Dunavu. Za nešto manje od sat vremena došli smo na željeno odredište. Pronaći pravo drvo za Majpan nije baš jednostavan zadatak. U to se brzo uvjerio i Beli, jedan od legendarnih čoškaroša, koji je demonstrativno sjeo na zemlju i odlučio, uz bocu piva, pričekati dok mi ne pronađemo drvo. Na njegovu nesreću komaraca je bilo u izobilju pa je nesretnik neprestano mahao rukama i sočno psovao komarce. Prvo drvo koje smo oborili bilo je dobro, ali je pri padu pukla krošnja, pa smo morali tražiti drugo drvo. Kada se traži drvo, nužno ga je pogledati sa svih strana, jer s jedne strane može izgledati ravno, a kada ga pogledate s druge strane uvidite da je drvo grbavo. Upravo se to dogodilo s drugim oborenim drvetom. Tek kada smo ga srušili primjetili smo da je grbavo. Prilikom rušenja trećeg drveta ponovno je pukla krošnja. Tek iz četvrtog pokušaja smo pronašli zadovoljavajuće drvo. Drvo je iznešeno na Dunav, a usput smo pokupili Belog, koji se sve vrijeme borio i svađao s komarcima. Puštanje Dunavom proteklo je uz razgovor i obnavljanje uspomena. Bez ikakvih smo poteškoća Majpan uznijeli na bajer i donijeli na čošak. Našim dolaskom podigli smo atmosveru na čošku. Grah je bio skuhan i mi smo ga spremno dočekali. Približavanjem večeri na čošku se okupljalo sve više ljudi. Oko 20 sati pridružili su nam se naši svirači i fešta je počela. Na žalost, vrijeme će pokazati, da je to bila posljednja proslava s ovim sviračima i možda njihova posljednja zajednička svirka. Nedugo nakon proslave njihov sastav je raspušten i oni su prestali svirati. Ostat će nam u lijepom sjećanju i uvijek ćemo im biti zahvalni za sve što su učinili za našu proslavu.. Ovu večer svirali su veselo i bez velikih pauza. Uz svirače i piće koje se dijelilo dodatno je popravilo raspoloženje nazočnih ljudi. Vrijeme je bilo za podizanje Majpana. Rupu je po običaju iskopao Borac. Nakon što smo uspravili Majpan, svirači su zasvirali hrvatsku himnu i veselica je nastavljena. Sada smo se i mi koji podižemo Majpan opustili i mogli slobodno popiti pivo. Veselje je potrajalo do iza ponoći kada su se polako počeli razilaziti posjetitelji kojih je te večeri bilo oko 400. Popijeno je 23 gajbe piva, nekoliko kanistera vina i nekoliko kartona soka. Međutim, polovica graha nije pojedena iako je grah bio odličan. Odlučili smo utvrditi uzrok toga i dogodine ga promijeniti. by Profa |
- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Što je to Majpan? Zašto se podiže? Više o ovom lijepom slavonskom običaju saznajte na ovom blogu. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||