major tom

kako si?
radujem se!

zašto?
uskoro izlazi novi album grupe Arcade Fire.

kakva je to grupa?
nemam pojma, običan rokenrol.

zašto se onda tako jako raduješ?
zato što je ta grupa istinski veličanstvena.

kako to točno misliš?
nakon što sam temeljito poslušao njihov prvi album često mi se dešavalo da mi u emotivnim trenucima automatski u glavi počnu svirati njihove pjesme, a to je odlika velike glazbe. i naravno, ludila.

ma ko još to voli osim tebe?
David Bowie, U2, medo i knki!

OK medo i knki, oni imaju dobar ukus, ali ovi stari prdonje, što oni hoće?
jednostavno, u Arcade fire su pronašli svu onu kreativnost koju su davno izgubili!

i to je sve?
Ne imaju i veličanstvene web-sajtove.

Šta da?
Da, pogledajte!

http://www.arcadefire.com
http://www.neonbible.com

dragi čitatelji.
ovim vas pozivam da aktivno sudjelujete u proizvodnji sadržaja, komentara i savjeta na novom riječkom komunikacijskom mjestu - svid.blog.hr.

svid.blog.hr je još mlad, malen i potrebna mu je stanovita doza njege, dobrih želja i vremena.
ali svakako, riječ je o zanimljivom iskoraku jednog elektronskog medija u drugi kojeg treba podržati.

kao što vjerovatno znate svid radio je uvijek bolovao od samozatajnosti, blagog autizma i vječnog puberteta. bez obzira na sve te odlike isti je uvijek njegovao tipično riječki smisao za punkoidnost, slobodoumnost, opuštenost i dobar ukus.

uvrstite svid.blog.hr u svoj popis dnevnih virtualnih destinacija i sudjelujte u stvaranju malog komadića riječke medijske slobode i svijesti!

eto toliko!

Mrak.org je neki dan jutjubnuo Gabrielov "In your eyes".
uzvraćam jednom drugom njegovom pjesmom koja me ponovno proganja danima.
i to ne videom live verzije, jer Gabriel uživo gotovo uvijek uništi genijalnost koju postigne u studiju, nego tekstom.
tekstom pjesme koja mi je trenutno najbolja na svijetu.
ako je nikad niste čuli, potražite je i možda vam malo promijeni život.
na bolje.

Got to get some food
I'm so hungry all the time
I don't know how to stop
I don't know how to stop

Got to get some sleep
I'm so nervous in the night
I don't know how to stop
No, I don't know how to stop
I don't know how to stop
I don't know how to stop

Got to pick up the phone
I will call any number
I will talk to anyone
I know I'm gone too far
Much too far I gone this time
And I don't want to think what I've done
I don't know how to stop
No, I don't know how to stop

There are always hidden silences
Waiting behind the chair
They come out when the coast is clear
They eat anything that moves
I go shaky at the knees
Lights go out, stars come down
Like a swarm of bees

No self-control
no self-control
No self-control
No self-control
No self-control
No self-control
No self-control
You know I hate to hurt you
I hate to see your pain
But I don't know how to stop
No, I don't know how to stop

Street after street
Night after night
I walk on through the rain
I walk on through the rain
I don't know how to stop
I don't know how to stop
No, I don't know how to stop
I don't know how to stop
I don't know how to stop
I don't know how to stop

....onako, artistički oslobađajuća.
Prvo sam u Big rock mami (BRM) pogledao koncert dvije putujuće jebeno-indie grupe.
Zapamtio sam samo drugu, zovu se LoserSuperhero, odlično ime!
Oni su nekakva dva smješna jebenoopuštena tipa Baski-Katalonci-Francuzi u postavi bas+gitara+laptop, što je sve odlično.
Muzika koju sviraju zvuči kao da vole Morriconea-Tortoise-Broken Social Scene, travu i crno vino, a ne vole puno vježbati, što je OK.

Jedino što ne valja je BRM koncertna infrastruktura.
Postoji razlika između Lo-Fi i jadno, a ovo u BRM je pogađate, jadno.
Zaista ne treba puno uložiti da sve skupa zvuči i izgleda puno bolje - par monitora, malo jači razglas, dat si truda pa maknuti stolice i stolove iz prostora za auditorij - sve skupa od 10.000 do 15.000 kuna koje bi se vratile sa većim brojem publike jer pouzdano znam da je mnogima dopizdio BRM-kvazi-lou-faj!
Ekipa koja tamo organizira koncerte i njihov trud je za svaku pohvalu, a mali gore opisani korak bi autističku-anarho rupu pretvorio u pristojan i simpa klub za mnoge (jedini problem je ako oni to ne žele, što je neka sasvim druga priča...).

Nakon BRM-a pogledao sam pola Annie Hall (cijelu pogledao pred tjedan dana) i ponovno sam se zabrinuo nad stanjem duha čovječanstva, kao drug Benedikt XVI.
Kakav briljantan, pametan, zanimljiv, lucidan, sexy i ne znam kakav sve ne film!!!
I mali podsjetnik - snimljen je davne '76 i dobio je 4 veeeelika i važna oskara.

Danas ne bi ušao na Sundance ili Motovun.
A Oscara će za dvije ili tri godine dobiti film u kojem Paris Hilton glumi američku kongresmenku.


major Tom

Ground control to Major Tom
Commencing countdown, engines on
Check ignition and may gods love be with you

Ten, nine, eight, seven, six, five,
Four, three, two, one, liftoff

koncert grupe Pips, Chips & Videoclips. Rijeka, Stereo-dvorana, 05.01.2007.

Uvijek sam volio Pipse.
Koliko god se njihov frontmen svojom iritantnošću trudio da ih nitko ne zavoli, taj mi je gospodin baš zbog toga bio užasno simpatičan, a u njegovim pjesmama uvijek sam pronalazio puno za sebe.
Ripperove obmane i samoobmane smatrao sam dijelom čudnovate scenske kameleonštine, nešto poput Andy Kaufmana. Njegov nadimak uglavnom mi je bio smješan - moglo bi ga opravdati samo neko neoprezno brijanje sa krvavim posljedicama.

A Dudo je odrastao i vraćao se u čahuru svoje intime i postajao mi sve draži kako se od lažnog ekstraverta pretvarao u istinskog introverta. Sve manje je bio Ripper, bezobrazno dijete realnog svijeta najistočnijih novozagrebačkih kvartova, asfalta, nogometa i politike, a sve više šeprtljavi kozmički romantik Dubravko koji je činjenicu da uvijek želi reći previše pretvorio u prepoznatljiv stil.

S Dudom Ripperom odrasli su i Pips, Chips & Videoclips.
Novi Pipsi su čudna skupina građana koja očito teži ka svemirskom odljepljivanju u vode univerzalnog simfo-popa u previše slojeva, kao da Beck i Queen uzaludno zajedno pokušavaju napraviti pjesmu.
Rezultat je super - rijetko kada pjesme uživo na prvo slušanje tako plijene pažnju!
I prije nego što preslušam nadolazeći uradak mogu sa sigurnošću utvrditi da su Pipsi duboko i ležerno zasjeli u udobnu fotelju najbolja 3 ili 4 hrvatska banda posljednjih 20 godina. Band čiji je opus dobio toliku dubinu i širinu da se mogu poigravati koncertnim playlistama (nisu odsvirali npr. Malenu, Pjevač Beatlesa i Stonesa, Gume na kotačima, Seks u školi, Ljeto 85, o Dinamu da niti ne govorim. Sve bez ikakvih posljedica po koncert.).
Ripper je napokon odustao od komunikacije s publikom - to mu najbolje stoji, i djeluje iskreno i potpuno prirodno.
Bio je to najbolji koncert Pipsa u mojem životu, a gledao sam ih desetak puta u zadnjih isto toliko godina.

Naravno da imam i nekih sitnih zamjerki, ali one nipošto ne mogu niti žele zasjeniti izvrstan dojam čitave večeri. Gitarističkom dvojcu nedostaje nijansa opasnosti, prljavštine, buke i scenske karizme - Ripper i basist Borščak prečesto ostaju jedina osovina zla na bini.
Ne mogu prežaliti Tićine prateće vokale - njegov talent za prave, bandovske prateće vokale bio je gotovo jednak onom Edgea ili Frusciantea i davao je snažnu dozu prepoznatljivosti i čvrstine.

Sve ostalo je bilo blistavo.
Čvrsta i široka zvučna slika ogromne sviračke dinamike, s aranžmanima koji ne podilaze niti jednom stereotipnom glazbenom trendu (naročito nove stvari).
Kvalitetu je prepoznala i riječka publika, suzdržana ali naslušana i bistra, i vratila je bandu velik dio isporučene energije.
Narko je i dalje ultimativna oda muškoj ljubavnoj depresiji.

I za sam kraj; mi Riječani moramo biti sretni zbog činjenice da drugi jedu govna a mi kekse - Stereo dvorana je sa svojim konceptom i tehničkom podrškom bez konkurencije najbolji koncertni prostor tog formata u čitavoj ex-Yu.