koncert grupe Pips, Chips & Videoclips. Rijeka, Stereo-dvorana, 05.01.2007.
Uvijek sam volio Pipse.
Koliko god se njihov frontmen svojom iritantnošću trudio da ih nitko ne zavoli, taj mi je gospodin baš zbog toga bio užasno simpatičan, a u njegovim pjesmama uvijek sam pronalazio puno za sebe.
Ripperove obmane i samoobmane smatrao sam dijelom čudnovate scenske kameleonštine, nešto poput Andy Kaufmana. Njegov nadimak uglavnom mi je bio smješan - moglo bi ga opravdati samo neko neoprezno brijanje sa krvavim posljedicama.
A Dudo je odrastao i vraćao se u čahuru svoje intime i postajao mi sve draži kako se od lažnog ekstraverta pretvarao u istinskog introverta. Sve manje je bio Ripper, bezobrazno dijete realnog svijeta najistočnijih novozagrebačkih kvartova, asfalta, nogometa i politike, a sve više šeprtljavi kozmički romantik Dubravko koji je činjenicu da uvijek želi reći previše pretvorio u prepoznatljiv stil.
S Dudom Ripperom odrasli su i Pips, Chips & Videoclips.
Novi Pipsi su čudna skupina građana koja očito teži ka svemirskom odljepljivanju u vode univerzalnog simfo-popa u previše slojeva, kao da Beck i Queen uzaludno zajedno pokušavaju napraviti pjesmu.
Rezultat je super - rijetko kada pjesme uživo na prvo slušanje tako plijene pažnju!
I prije nego što preslušam nadolazeći uradak mogu sa sigurnošću utvrditi da su Pipsi duboko i ležerno zasjeli u udobnu fotelju najbolja 3 ili 4 hrvatska banda posljednjih 20 godina. Band čiji je opus dobio toliku dubinu i širinu da se mogu poigravati koncertnim playlistama (nisu odsvirali npr. Malenu, Pjevač Beatlesa i Stonesa, Gume na kotačima, Seks u školi, Ljeto 85, o Dinamu da niti ne govorim. Sve bez ikakvih posljedica po koncert.).
Ripper je napokon odustao od komunikacije s publikom - to mu najbolje stoji, i djeluje iskreno i potpuno prirodno.
Bio je to najbolji koncert Pipsa u mojem životu, a gledao sam ih desetak puta u zadnjih isto toliko godina.
Naravno da imam i nekih sitnih zamjerki, ali one nipošto ne mogu niti žele zasjeniti izvrstan dojam čitave večeri. Gitarističkom dvojcu nedostaje nijansa opasnosti, prljavštine, buke i scenske karizme - Ripper i basist Borščak prečesto ostaju jedina osovina zla na bini.
Ne mogu prežaliti Tićine prateće vokale - njegov talent za prave, bandovske prateće vokale bio je gotovo jednak onom Edgea ili Frusciantea i davao je snažnu dozu prepoznatljivosti i čvrstine.
Sve ostalo je bilo blistavo.
Čvrsta i široka zvučna slika ogromne sviračke dinamike, s aranžmanima koji ne podilaze niti jednom stereotipnom glazbenom trendu (naročito nove stvari).
Kvalitetu je prepoznala i riječka publika, suzdržana ali naslušana i bistra, i vratila je bandu velik dio isporučene energije.
Narko je i dalje ultimativna oda muškoj ljubavnoj depresiji.
I za sam kraj; mi Riječani moramo biti sretni zbog činjenice da drugi jedu govna a mi kekse - Stereo dvorana je sa svojim konceptom i tehničkom podrškom bez konkurencije najbolji koncertni prostor tog formata u čitavoj ex-Yu.
