Memories... by Maiya
15.04.2009., srijeda
|
Ok, stvarno sam sluzbeno prolupala. Stvari definitivno ne idu nabolje. Dva dana sam super, a vec iduci doslovce umirem iznutra. I ne znam kako to promijeniti. Kako naprijed kao da nista nije bilo?
Pitate se o cemu ja to? Pa, pisala prije dva mjeseca da me On uzasno povrijedio, da sam saznala da mi je ucinio nesto sto me slomilo. Da, bilo je to davno, prije godinu dana, ali to mi nista ne mijenja na stvari. Vec tada je nasa veza bila jednako ozbiljna kao danas. Tada smo bili vec godinu i nekoliko mjeseci u vezi. Ne, nije ono sto mislite. Nije me prevario. Ovdje ne mogu uopce ni napisati sto se tocno dogodilo, jer previse poznanika ovo cita. No ucinio je nesto slicno, nesto gotovo nalik tome. Meni ravno tome. Zamislite da nekog volite bezgranicno, da smatrate da je vasa druga polovica? Vjerovala sam mu neopisivo. Svi su smatrali da smo savrsen par. Obozavala sam ga, sve mi se vrtilo oko njega. I mislila sam da on osjeca isto. A onda sam saznala da se pred godinu dana odvijalo nesto sto nikad, ama bas nikad ne bih pomislila da bi on mogao napraviti. Kada razmisljam o tome, i kada mi on o tome prica i pokusava mi objasniti, u biti se osjecam jos gore. Jer kada ga slusam sto je radio, te kako i zasto, imam osjecaj da to nije osoba koju poznajem. Jer osoba koja je to ucinila, djeluje kao hladni i bezobrazni gad. Radio mi je iza leda, napravio me budalom pred svima. Nije ni pomisljao na to da ce me povrijediti. Nije me fizicki prevario, ali po svemu sudeci, u to je doba to zaista i zelio. Kaze da me je volio. Kako je onda mogao ni ne pomisliti na mene? Kako je mogao pozeljeti ikoga drugog? Neku drugu staviti ispred mene? Ono sto najvise boli jest cinjenica da je on, iako se nije desilo, zaista ZELIO prevariti me u tom momentu. I bez ijedne pomisli o meni, iako sam mu navodno uvijek faljela (on je preko tjedna u drugom gradu), on je pomisljao na to da ode do nje, koja mu je jos dalje nego ja. Sve se nije desilo samo zato sto izgleda ona nije htjela. Kako da se covjek osjeca? Kako? Ok, reci cete, ipak se nije nista dogodilo. I to je bilo davno. I on se pokajao. I danas to vise ne bi ponovio. Da, sve to on govori. Govori da me voli iznad svega i da je shvatio kolika je budala bio i sto je mogao napraviti. Ali ja i dalje ne mogu. Oprostila sam mu, dala novu sansu. Nekad je sve ok, kao i ranije. Predivno nam je. Ali vec drugi dan imam viziju njega i nje u glavi i sve se raspada. Njegove bezobzirne lazi i cinjenica da nije ni razmisljao o meni daju mi novu sliku u glavi. Govore mi: "Pogledaj, s takvom si osobom." I tu sve nestaje. Nestaje svaka njegova vrlina, sve ono lijepo sto imamo. Vidim samo mane. Ne mogu si pomoci. Ne znam kako dalje. |
03.04.2009., petak
Vrijeme prolazi...
Evo konacno i mene. Iskreno, nisam imala suvise volje pisati blog u zadnje vrijeme. Ne dogada mi se nista specijalno, ali u meni je pravi kosmar. Dani lete tako brzo, vrtoglavo. Da mi je netko rekao da ce tako brzo doci moja 21. godina... a i ona vec lagano prolazi, iz dana u dan. Ove cu godine diplomirati. Necu upisati magisterij, jer mi ga moji trenutno nikako ne mogu platiti. Definitivno je, moram traziti posao cim diplomiram. Magisterij cu upisati jednog dana, ako cu si ga moci sama platiti. I tako, nalazim se pred toliko odluka, pred toliko promjena. Jos samo nekoliko mjeseci muke, jos samo nekoliko ispita i zavrsni rad. I sve ce biti gotovo. A tada selim u Zagreb, k njemu. Idemo zajedno na stan, i ja trazim posao. Koliko sam samo cekala taj dan... a sada sam pak sasvim zbunjena i uplasena.
 Je li moguce ne osjecati se spremnom za posao i svijet odraslih? Da, ja zarko zelim biti s njim svaki dan, i ne bojim se zajednickog zivota. I da, svakako zelim zaradivati. No preda mnom je toliko strahova... tek sad shvacam koliko ce se sve promijeniti. Jesam li ja spremna za to? Kao prvo, kako cu uopce i gdje naci posao? Bojim se svega... bojim se da cu mjesecima traziti, i vikendima porazeno dolaziti kuci, iznova odgovarajuci na pitanja da jos nisam nasla posao. A kada ga nadem, kakvom cu se pokazati? Sto ako ispadnem glupa, sto ako nesto zabrljam? Uzasno sam nesigurna u sebe. A on i ja? Hocu li ga razocarati kada ce sa mnom poceti provoditi svaki dan? Zaboga, on je tradicionalan, obiteljski tip. A ja niti sam neka narocita kuharica i domacica, niti sam ikada ranije uopce ista kuhala bez tude pomoci. Jesam li ja spremna za sve ovo sto dolazi? Jesam li ja odrasla? Pobogu, ja sam obicno djevojce, barem se tako osjecam... nisam se nista promijenila od srednje skole. Djevojce koje jos uvijek obozava dane provoditi placuci na romanticne filmove, ili citajuci djecje knjige. Ja jos uvijek volim Harry Pottera, i skupljam secere iz kafica. Jos uvijek nisam bacila svoje barbike, koliko god to sramotno zvucalo za jednu osobu koja je na zavrsetku fakulteta. Ja sam, dobivsi ADSL, skinula svih 7 sezona Buffy ubojice vampira, i gledam svaki dan po nekoliko epizoda. Jesam li ja netko ODRASTAO?? Vrhunac mog posla kod kuce je pranje suda ili pospremanje sobe. Jos uvijek sam pomalo lijena, kampanjac koji uci nekoliko dana prije ispita. Netko tko toliko cesto sanjari i otplovi u svijet maste. Jesam li ja netko tko je spreman za samostalan, zajednicki zivot, daleko od roditelja? Jesam li ja netko tko bi trebao traziti posao poduzetnika?! Najradije bih prespavala nekoliko godina. Ne, imam bolju ideju. Da mi je barem opet 16.  |
