O Sally Rooney o normalnim ljudima

Iskoristila sam ovih mjesec dana tijekom rokova i dva semestra kad nema nastave da pročitam dva romana ove irske spisateljice: Normalni ljudi i Razgovori s prijateljima. Idem vidjeti što je deal s njima i kako su postigli takvu popularnost da su čak i kod nas jedni od najpopularnijih novijih romana po onom što ja vidim, a ne vidim puno bezobzira na to što studiram književnost. Razlog tomu je čisto količina knjiga koju već apriori imam za čitati što me već dodatno umori od čitanja dok su tu još i kanonski romani koje bi valjalo pročitati radi kaktiga opće kulture da tako to nazovem.

Ovo sad žrvljam za one koje možda zanimaju njezini romani i razmišljaju ih pročitati. Prije no što sam pročitala ijedan od romana, ljetos sam pogledala seriju Normalni ljudi snimljenu prema istoimenom romanu i ona me oduševila. Nisam dugo vremena pogledala jedno tako ozbiljnu coming-of-age dramu s tim da valja uzeti u obzir kako nisam (još) pogledala Euphoriju ili Sex Education koje bi se mogle svrstati pod isti žanr jer su tematski pomalo slične. Uglavnom, sve preporuke za Normalne ljude, ima desetak nastavaka i mislim da epizoda traje manje od sat vremena, naravno da sam ja to pogledala u jedan i po dan kakva sam nestrpljiva. Lako sam se poistovjetila s likovima u seriji u kojoj se prikazuje njihov put od mature do završetka studija jer, iako nisam prošla kroz ista iskustva, osjetila sam povezanost u smislu studentskog habitusa i procesa adaptacije koji se prolazi nakon odlaska od kuće.

Rooney se u svojim romanima fokusira na kompleksnost muško-ženskih odnosa odnosno problema u međuljudskoj komunikaciji, koliko smo danas opterećeni time da nitko, pa čak ni naši bližnji, ne smije vidjeti našu ranjivost, naše emocije i loša stanja u koja možemo upasti. Opisi organskih stanja izazvana emocijama koje proživljavaju njeni likovi jako su slikoviti i lako se prenose na čitatelje. Mislim da publiku privlače baš te emocije o kojima likovi pokušavaju voditi razgovor s drugima, ali objasniti ih i samima sebi. Te emocionalne krize likova nerijetko su u vezi s njihovim identitetskim krizama jer je ipak riječ o protagonistima koji se u svojim ranim dvadesetima, posljednje formativne i najvažnije godine za osobu kada nas se smatra dovoljno odraslima da donesemo odluku što želimo raditi u životu, što studirati, po mogućnosti se zaposliti, naći osobu s kojom bi proveli ostatak života i oformili obitelj daj bože jer „kasnije za to neće biti vremena ili volje“ kao što je to u dvadesetima.
Autorica se lovi i u koštac sa teškim stanjima odnosno poremećajima i bolestima kao što su endometrioza, poremećaj koji je nažalost sve češći kod žena i uglavnom prolazi ispod radara u javnosti, i depresija o kojoj se i dalje malo govori ozbiljnim tonom i ne daje puno na značenju u društvu. Svoja stanja likovi skrivaju od svoje obitelji i prijatelja jer je danas nepoželjno biti roba s greškom, nekome biti na teret o kome se treba posebno brinuti, a smatraju se odraslim ljudima jer svatko tko je ranjiv ne može opstati danas, oni su ljudi slabog karaktera, krivo su odgojeni, sramotno je pokazati „negativne“ emocije kao što su tuga, patnja ili bol. Osim toga, tko danas ima vremena biti loše? Ako su loše znači da imaju vremena biti loše, da se koncentriraju na studije ili posao ne bi imali nisko samopouzdanje ili osjećali bol. Dok radiš nešto korisno, nemaš vremena osjećati se ili biti loše jer se fokusiraš na posao – tako su naši stari govorili (bolje da se zakopaju u đubre; izvinite na referenci). Da ne govorimo o stigmatizaciji psihološke i psihijatrijske pomoći, osobe koje se usude potražiti pomoć instant su proglašene „ludima, poremećenima, bolesnicima“, odbacuje ih se iz društva jer oni nisu normalni.

Rooney ne izostavlja ni ekonomske i političke razlike svojih likova, pitanje društvene klase i novca važno je za karakterizaciju jer likovi nerijetko imaju različite ekonomske pozadine i privilegije. U Normalnim ljudima je to zanimljiv odnos jer majka glavnoga lika Conella radi kao čistačica kod Mariannine obitelji odnosno on spada u radničku, a ona u višu građansku klasu. U Razgovorima s prijateljima pred kraj romana protagonistkinja Frances ostane bez očeve novčane mjesečne potpore i nalazi se u novoj situaciji u kojoj mora početi raditi dok studira i paziti na svoje financije. Ovakav scenarij nije ništa stran na našim prostorima, gotovo svaki student obavlja neki studentski posao za vrijeme studija, ako ne kao glavni prihod, onda kao dodatni džeparac za trošenje ili čak štednju.

Bez obzira na to što su romani relativno kratki (manje od 300 stranica) i jednostavne forme, ne znači da su običan šund za mase, ma da ne vidim ni problem u tome – papir svašta trpi, kvalitetno ili ne. Rooney je u neku ruku senzacija jer predstavlja drugu, mlađu generaciju pisaca s kojima se današnja mladost može bolje poistovjetiti od boomera na primjer. Mladost koja ne samo da nema sigurnu budućnost u ekonomskom i financijskom smislu – tu su i ekološka kriza, svijest o društvenim nepravdama i privilegijama koje svatko od nas ima u jednoj mjeri. Promjena u socijalizaciji uzrokovana novima tehnologijama, sve jača otuđenost među ljudima (pogotovo u današnjem kontekstu epidemiološke krize), osvješćivanje o kompleksnosti ljudskih odnosa; činjenica da se na njima treba raditi, da nam nisu prijateljstva i veze s drugim ljudima bogom dane koje treba uzimati zdravo za gotovo – sve su to teme koje Rooney više-manje obrađuje u svojim romanima. Netko će možda komentirati kako su takve teme neozbiljne, nisu duboko filozofski obojane, nemaju u svom središtu protagonista koji, onako ala Dostojevski, pada u iskušenje ili se nađe u nekoj dilemi i kakvu odluku da donese, ona neće biti bez posljedica. Da se razumijemo Dostojevski je klasa, top shit književnosti, takva sposobnost građenja ljudske psihologije gdje je to jednostavno radnja, malo je „pravih događaja“ što bi se reklo, ali to čitati je prava napetost ako se palite na psiho-trilere ajmo reći. Međutim, nije baš kao da se možemo naći u njegovim djelima – to su druga vremena s drugačijim društvenim strukturama i svakodnevnicom. Rooney mi je zato osvježenje na popularnoj književnoj sceni jer piše jednostavnim, iskrenim i sirovim stilom te iako nije formativno pretjerano inovativna (može li se još to danas postići obzirom na sve što je isprobano u tiskanju?) vješto obrađuje gore spomenute teme iz svakodnevnice koje, možda naizgled djeluju trivijalno, ali nam bezobzira na to mogu biti prepreke tijekom života.

Da, čitajte Rooney. Pogledajte i seriju. Nije na iz…, ovaj, nije na odmet.

Edit: zaboravila sam nešto napisati o scenama/opisima seksa. Također pisano u istom stilu kao i ostatak romana, bez vulgarnosti ili fetišizma, s ukusom obrađeni motivi. Važno mi je naglasiti to jer sam poprilično sita toga da je tema seksa tj. ozbiljan, da ne kažem, normalan razgovor o njemu i dalje taboo, da je ponekad teško otvoreno razgovarati s prijateljima o svojim iskustvima ili pitati za neki savjet zbog stigme i stida kojeg društvo perpetuira. Jedino za što kod nas znaju je za vulgarnosti i odvratne fore - sve drugo je opsceno i božesačuvajtonijezatuđeočiiuši.

Oznake: sally ronney, knjiga, recenzija, društvo, serija