Nikad nemoj dozvolit da ovisiš o drugima!

Malo ćemo se sad koncertrirat na mog djeda. On ima 84 godine. Više od 5 godina nije izašao iz kuće jer se bojao. Bojao se pasti. Bojao se ozlijeda. On je, kao i svaki današnji stari čovjek, bio u ratu. Bio je u logoru (njemačkom). Pretrpio je svakakva mučenja. Svaki dan bi po stare dane išao na balote, a danas da već tjedan dana nije se maka' iz kreveta. Već dvije godine se trudim ne gledati ga jer sve što vidim kod njega je...to je...zapostavljanje samog sebe. Ako je već meni teško, onda je sigurno nemoguće zamisliti kako je mojoj baki koja je uvijek bila uz njega. Ali i ona je prestala izlaziti van, na more, jedva ode i kod frizera ili pedikera, a sve to samo zbog dide. Tu je i pomoćnica. Ona živi u Drnišu i zbog dide najviše vremena provodi kod nas. Čudan je ovaj svijet, zar ne? Iako nismo rod ona je naša obitelj.

Nekad bi se dida mogao i sam dići i hodat sam po stanu, ali to danas više nije slučaj. U zadnjih godinu dana čak se i počeo bajati ići sam po stanu kako ne bi pao. Glavni problem je što on hoda sa štakama i kada padne ne može se dignuti. Najvjerojatnije se iz tog razloga zatvorio u ovih stotinjak kvadrata. Otkad sam stigla nisam ga ni pozdravila jer mi svaki put zaboli kad ga vidim. Zašto se jednostavno ne može pustit? Zašto se prije nije mogao boriti za sebe? Zašto dida? Zašto si i baku morao u sve ovo uvaliti? Zašto?

Imam neki blagi osjećaji da mu je počelo odbrojavanje. Jednostavno kao da znam da će jedan od ovih dana zaspat i neće se probudit. Ovdje se na radi o pesimizmu ili optimizmu nego radi se o osjećaju koji ma koliko god ja to htjela, ne mogu okrenut oći od njega, ne mogu začepit uši a da ne čujem tu strašnu pomisao. Sve je to dio života znam, ali zar je baš morao ovako završit? Zar ću tako pamtit svoga djeda? Po zatvorenosti, strahu i nepokretnosti? Nisam ja zata kriva jer nemam drugu uspomenu na njega. On je kriv, svima nama, cijeloj obitelji. Svim Matošićima. On je pokazao svijetu kakvi smo mi, što mi uopće nismo. Može se reći da nas je osramotio. Pokazao je da se u životu ne treba borit, ali treba se boriti. Treba! Ako se ne borimo, čemu onda smisao življenja i općenitog života? On je zapravo dozvolio da ovisi o drugima što je najgore što si možeš dozvolit.

Iz ovog možemo izvući jednostavnu, ali važnu poruku. Bori se za svoj opstanak. Živi život do krajnih granica. Zadnje trenutke provodi onako kako želiš da te drugi zapamte. Potrudi se da oni koji dolaze ne naprave istu pogrešku.