petak, 27.07.2007.
motovunska kronika
Ponovno Motovun film festival. Opet su nahrupile horde ljudi, a lokalno stanovništvo pokazuje dva dominantna obrasca ponašanja: ili zatvara duboko iza svojih škura ili nastoje zaraditi kad nas već moraju trpit - iznajmljujući sobe ili prodajom rakije, vina i suvenira. Skoro svi koji su tu imaju podočnjake, što zbog gledanja previše filmova, što zbog danoćnog virenja u čašicu (ili plastičnu bocu). A kad smo kod plastičnih boca, one su valjda lajtmotiv Festivala čim sunce malo padne. Samo što je u njima rjeđe sok ili voda, a češće ona tekućina koja se ne prodaje maloljetnicima. Piva je skupa pa se većina ne-elitnog posjetiteljstva odlučila na eksperimentiranje s domaćim vinima ili rakijama. Glavni kriteriji pri odabiru vina je boli li sutra od njega glava. A prehrambene navike motovunskih došljaka su vrlo jednostavne: dominiraju bijeli kruh, konzerve tune, mesni doručci, sir. Od svega toga probava pati, pa se jedan hrvatski proizvođač instant - juhica mudro dosjetio postaviti promotivni štand i okoštalim želucima pomoći prebroditi krizu. Hvala im. U svakom kafiću su najpopularniji wc-ovi, a redovi su ogormni, zato jer se u njima malo duže zadržava - što zbog održavanja dnevne higijene tuširanjem mokrim maramicama, što zbog, jelte, probavih razloga. Za one koji vole djevojke u ljetnim haljinama, ima materijala za promatranje, ipak je vruće, a znoj curi kad se jednom popneš iz podnožja na vrh brda. Taj Motovun, stvarno su ga mogli sagradit i malo niže. A filmovi? Stvarno, centralni dio Festivala, a uopće se nisam osvrnula na njih. I neću, radije ću napisati kako uvijek na MFF-u ima onih koji su došli radi nezavisne filmske produkcije, kao i onih koji se isključivo opijaju po kampu i ponekim unajmljenim sobama. I ne može im se zamjeriti, ni jednima ni drugima, jer MFF stvarno pruža i jedno i drugo. Ipak, moj je dojam kako je na Festivalu najviše onih koji su došli izvući najbolje i iz jednog i iz drugog dijela: i pogledati koji dobar film i isplesati se, i napiti se, i zbariti kojeg pripadnika omiljenog spola. Što je zapravo sama srž svih festivala, pa tako i motovunskog. Ako idete na koji, pripazite samo da nosite kondome ;)
I za kraj, evo mali vodič kako da na Festivalu budete što više cool i uklopljeni.
ZA MLADE TE URBANE KAMPERE:
1. nosite Starke ili Birkenstock šlapice. Dozvoljene su i marke puput Vans, Skechers i DC.
2. prišivke, palestinke, ziherice i ina supkultrna obilježja su svakako poželjna,
3. posjedujete li majicu s natpisom tipa Fuck Capitalism; Religion Is Stupid; Hate Bush; Don't Eat Meat i sl., svakako je odjenite - to odaje vaš, ovdje vrlo poželjan - liberalan, alternativan, antiglobalistički stav. Posebna napomena: majice s likom Che Guevare više nisu in, ali Tito još uvijek prolazi.
4. ako želite svom outfitu dati dozu individualnosti, nabacite na glavu slamnati šešir koji će zakloniti vaš pogled, a vama pružiti mističan izgled. nema veze ako je sunce već zašlo.
5. od frizura, nosi se čupavo, masno, sa šiškama koje se nemarno zabacuju u stranu; a tu su i evergreen dreadlocksi.
6. nosite uvijek sa sobom otvarač za pive i upaljač. Bar tristosedamdesetidevet puta dnevno nekome zastreba jedno od toga. Od ostalih pomagala dobrodošli su otvarač za konzerve i pirija (hrv. lijevak)
7. ako je vaše tijelo oku ugodno za pokazivanje, svakako se razodjenite: muškarci neka pokažu goli oznojeni torzo, a žene noge.
ZA PRIPADNIKE MOTOVUNSKE ELITE ( A TO SU FILMAŠI, ONI KOJI IMAJU PRESS - AKREDITACIJE, ILI JEDNOSTAVNO, POSREDSTVOM KOJEKAKVIH OKOLNOSTI SPAVAJU U HOTELU)
8.bit ćete najzapaženiji ako imate na sebi nešto od bijelog lana i neizostavno - slamnati šešit. To vas čini ležernim, a opet dotjeranim i podesnim za fotografiranje dosadnim novinarima.
9. neka je u vašoj ruci stalno prisutna čaša bijelog ili crnog vina, pri čemu je najbolje da je čaša staklena i orošena kapljicama.
10. ako vas tko pita za mišljenje, koristite izraze tipa "dekonstrukcija", "postmodernizam", "foucaltovski" i "baudrillardovski". Poželjno je i ubaciti izraze s engleskog govornog područja, te upotrijebiti bilokakve pop-reference.
11. hengajte s "običnima" čime dokazujete svoju skromnost.
Pozdrav iz Motovuna i dođite dogodine.
- 03:00 -
utorak, 03.07.2007.
Jučer sam pisala prvi svoj ispit na onom drugom fakultetu. Zašto je to važno? Zato što u mojim očima to baca posve novo svjetlo na pojam fakultetskih ispita. Naime, prije ispita – u onoj fazi dok ljudi panično po rukama vrte skripte i knjige ne bi li im se zakačio još jedan podatak koji ne znaju, a koji će sigurno biti u ispitu – je do mene sjela cura i izvadila skriptu, iskopiranu na 20% veličine, u obliku male knjige koja je podesna za prepisivanje na ispitu. Digla sam glavu s karakteristika Gutenbergove prve Biblije i malo se ogledala oko sebe – takve slične, mass production šalabahtere imali su gotovo svi. Ne šalim se, od 30ak ljudi koji su čekali na ispit, bar ih je 25 prebiralo po pocket-skriptama, nastojeći kričavim markerima označiti u kojem se dijelu nalaze počeci američkog novinarstva, a gdje je dođavola Gajev utjecaj na razvoj hrvatske pisane riječi. Da se razumijemo, imala sam i ja šalabahter. Na njemu sam zapisala sve francuske listove u vrijeme Francuske revolucije, što je po zapamtljivosti ekvivalent Guilfordovom modelu inteligencije (za neupućene, iako takvih nema budući da ova piskaranja čita samo T. – to je jedna, najblaže rečeno, duga i nepamtljiva besmislica). Također, ne poznajem osobu koja nije škicnula što je ovaj do nje napisao. I s te strane, nemam se pravo buniti protiv šalabahtera kao takvih. Ali ljudi moji – cijela smanjena skripta! To više nije light prepisivanje, povezano s nagonom za preživljavanje na ispitu i povećanjem ocjene. To je ozbiljna, ozbiljna stvar, koja implicira da je netko došao na ispit sa znanjem u kojem se dijelu nalazi koja informacija.
Na onom mom prvom fakultetu bilo je nekoliko ljudi, tzv. aktivnih prepisivača. Dotični bi preko ispita slali poruke nekome vani tko bi sjedio s literaturom. Ili su se služili onim oldschool metodama, tipa kuglica papira koja preleti pola sale. Pa tako 389 puta u toku jednog ispita. Ali mi smo se takvima rugali i ogovarali ih poslije ispita na ručku u menzi. Bili su manjina. Ono me što me ovoj situaciji naročito zgrozilo jest promijenjen odnos – ja koja sam ekčuali učila sam bila u manjini.
Na samom ispitu, profesorica je ulovila ukupno četiri osobe u njihovom prljavom naumu. Kad je uhvatila prvu curu, nisam odoljela svojoj zluradosti. Po glavi su mi kolale razne misli zbog kojih dobri kršćani idu na ispovjed, tipa ha ha, sad ćeš ti vidit Boga svoga. Ali ništa se nije dogodilo – oduzela joj je šalabahter, mala se ponizno nasmiješila uhvaćena s prstima u pekmezu i nastavila pisati svoj ispit. Tj, nije ga nastavila pisati, jer više nije imala izvore informacija. Isto je bilo i s ostalima.
Kad sam upisivala faks, sestra mi je rekla: postoji legenda da se u Zagrebu faksevi dijele na teške, srednje teške, lake i novinarstvo. Sjetila sam se toga dok sam učila nimalo konciznu povijest novinarstva i pitala se koji je to debil smislio. Sad mi je tek jasno. Cijeli faks možeš završiti na minijaturnim skriptama koje umetneš ispod papira. Ako te uhvati, nema srama – svi to rade. Modificiram onu legendu od prije: faksevi se dijele na teške, srednje teške i one na kojima sve ovisi o tebi. Ako želiš učiti i znati – izvoli. Ako želiš samo završiti i odazivati se na ime diplomirani novinar – izvoli. U kopirnici imaju rješenje svih tvojih muka. Samo bi onda bilo u redu da na kraju, umjesto prave, dobiješ diplomu iskopiranu na 20%.
- 13:56 -
