utorak, 03.07.2007.
Jučer sam pisala prvi svoj ispit na onom drugom fakultetu. Zašto je to važno? Zato što u mojim očima to baca posve novo svjetlo na pojam fakultetskih ispita. Naime, prije ispita – u onoj fazi dok ljudi panično po rukama vrte skripte i knjige ne bi li im se zakačio još jedan podatak koji ne znaju, a koji će sigurno biti u ispitu – je do mene sjela cura i izvadila skriptu, iskopiranu na 20% veličine, u obliku male knjige koja je podesna za prepisivanje na ispitu. Digla sam glavu s karakteristika Gutenbergove prve Biblije i malo se ogledala oko sebe – takve slične, mass production šalabahtere imali su gotovo svi. Ne šalim se, od 30ak ljudi koji su čekali na ispit, bar ih je 25 prebiralo po pocket-skriptama, nastojeći kričavim markerima označiti u kojem se dijelu nalaze počeci američkog novinarstva, a gdje je dođavola Gajev utjecaj na razvoj hrvatske pisane riječi. Da se razumijemo, imala sam i ja šalabahter. Na njemu sam zapisala sve francuske listove u vrijeme Francuske revolucije, što je po zapamtljivosti ekvivalent Guilfordovom modelu inteligencije (za neupućene, iako takvih nema budući da ova piskaranja čita samo T. – to je jedna, najblaže rečeno, duga i nepamtljiva besmislica). Također, ne poznajem osobu koja nije škicnula što je ovaj do nje napisao. I s te strane, nemam se pravo buniti protiv šalabahtera kao takvih. Ali ljudi moji – cijela smanjena skripta! To više nije light prepisivanje, povezano s nagonom za preživljavanje na ispitu i povećanjem ocjene. To je ozbiljna, ozbiljna stvar, koja implicira da je netko došao na ispit sa znanjem u kojem se dijelu nalazi koja informacija.
Na onom mom prvom fakultetu bilo je nekoliko ljudi, tzv. aktivnih prepisivača. Dotični bi preko ispita slali poruke nekome vani tko bi sjedio s literaturom. Ili su se služili onim oldschool metodama, tipa kuglica papira koja preleti pola sale. Pa tako 389 puta u toku jednog ispita. Ali mi smo se takvima rugali i ogovarali ih poslije ispita na ručku u menzi. Bili su manjina. Ono me što me ovoj situaciji naročito zgrozilo jest promijenjen odnos – ja koja sam ekčuali učila sam bila u manjini.
Na samom ispitu, profesorica je ulovila ukupno četiri osobe u njihovom prljavom naumu. Kad je uhvatila prvu curu, nisam odoljela svojoj zluradosti. Po glavi su mi kolale razne misli zbog kojih dobri kršćani idu na ispovjed, tipa ha ha, sad ćeš ti vidit Boga svoga. Ali ništa se nije dogodilo – oduzela joj je šalabahter, mala se ponizno nasmiješila uhvaćena s prstima u pekmezu i nastavila pisati svoj ispit. Tj, nije ga nastavila pisati, jer više nije imala izvore informacija. Isto je bilo i s ostalima.
Kad sam upisivala faks, sestra mi je rekla: postoji legenda da se u Zagrebu faksevi dijele na teške, srednje teške, lake i novinarstvo. Sjetila sam se toga dok sam učila nimalo konciznu povijest novinarstva i pitala se koji je to debil smislio. Sad mi je tek jasno. Cijeli faks možeš završiti na minijaturnim skriptama koje umetneš ispod papira. Ako te uhvati, nema srama – svi to rade. Modificiram onu legendu od prije: faksevi se dijele na teške, srednje teške i one na kojima sve ovisi o tebi. Ako želiš učiti i znati – izvoli. Ako želiš samo završiti i odazivati se na ime diplomirani novinar – izvoli. U kopirnici imaju rješenje svih tvojih muka. Samo bi onda bilo u redu da na kraju, umjesto prave, dobiješ diplomu iskopiranu na 20%.
- 13:56 -
