nedjelja, 20.05.2007.
o duhovnoj obnovi, mobitelu i točkastoj suknji
Imam prastari mobitel, Nokiu neznamkoji broj, ali prastaru. Nema ekran u boji, nema polifone melodije, a kad su je pravili, valjda su kamera i mp3 na mobilnom aparatu bili znanstvena fantastika. I nemam je namjeru mijenjati nekim super-turbo-mega-sjajnim nabrijanim mobitelom. Iako još uvijek pamtim dan kad smo moja Maša i ja sjedile s izvjesnom M. na kavi kad me ista pitala, što se dogodilo s mojim pravim mobitelom, kad nosim taj :). No, da ne duljim, ponosna sam i volim svoj stari dobrodržeći mobitel. Jednom sam, u pohodu na divni, ali beskorisni Morning Glory - btw, ja sam jedno 3 godine taj dućan iz čistog neznanja zvala Morning Lory, kakav sad božji Jutarnji Kamion, to mi uopće nije na pamet palo - no, da se vratim na priču, dakle jednom sam kupila u šarenog Morning Glorija isto tako šarene svjetlucave naljepnice za mobitel, i provela cijelo popodne krojeći ih u masku za mobitel (sigurno sam imala pametnijeg, ali ne i zabavnijeg posla). Tu njegovu plastičnu operaciju pamtim kao njegove najljepše dane. Poslije su se naljepnice ogulile, i mislim da se tu negdje u upliće i ona epizoda kad sam u vidno alkoholiziranom stanju ostavila mobitel i posudici za sapun. Mobitelu i dragocjenim porukama sa sentimentalnom vrijednošću srećom nije bilo ništa, ali njegovim implantantima je.
Nadam se da se ovaj post neće pretvoriti u priču o mobitelu, jer nisam imala tu namjeru. To je samo uvod u u priču kako mi je drago što nisam Jackie, ona M. s početka priče, Vlatka Pokos ili bilokoja šminkerica iz susjedstva. Inspirirao me subotnji window shopping s Tenom. Izašle smo obe u nekim smiješnim, šarenim suknjicama, popile kavu, pojele sladoled (još uvijek mi nije jasno kako nisam uspjela pojesti cijeli sladoled) i onda malo gibale po Ilici, gledale izloge, komentirale cipele, ćaskale o dečkima i etc. To je ono što se što se u literaturi Klik usmjerenja naziva kokošje blebetanje. I odgovorno tvrdim da je kokošje blebetanje dobro za dušu i tijelo. Naime, tu na neko vrijeme zaboraviš tekuće brige (tipa diplomski, posljednji ispit za koji bi bilo stvarno zgodno da ga ovaj put ne padneš, plaćanje računa, pospremanje stana etc.), a onda i sve one druge stvari koje ti kontaminiraju opće blagostanje (tipa zlostavljane žene, zlostavljani na poslu, djeca s disfunkcionalnim obiteljima čija je simptomatika na problemima u učenju i slično). Sve to staviš na policu, šetaš po dućanima (i to bez razmišljanja kako uopće nemaš love za kupovinu svega što ti sviđa, a ni volje za isprobavanjem, zapravo), klepećeš o ljubavnom životu neke tamo T.B. koju si upoznala u wcu na koncertu, i zamišljaš kako bi bilo da kupiš one posve nepotrebne štikle na pruge. Nekome za duhovnu obnovu treba wellness centar, nekome guru, nekome crkva, a meni treba jedna brbljava benigna prijateljica, doza šećera i lijepo vrijeme za šetnju po glavnoj ulici.
No, još uvijek nisam razjasnila zašto mi je drago što nisam Šminkerica. Daleko od toga da se ja ne volim sredit. Daleko od toga da ja ne volim lijepe cipele, skupe torbe i trendi haljinice. Volim, ali baš zato jer mi to nije dužnost. Kad se spremam na faks, ili na neku od svojih volonterskih dužnosti, zapravo mi je svejedno što nosim. Neka ne smrdi i neka nema neku jako vidljivu mrlju. Neka mi je toplo i udobno. Neka me ne žulja. Neka nije prekratko jer onda ne mogu sjedit kako hoću. Neka me ne bole noge nakon nošenja toga i toga. Neka se mogu napit i ostavit mobitel u posudici za sapun bez ozbiljnijih posljedica. Eto, zato mene subotnje kokošje blebetanje veseli. Jer mi nije dužnost i briga, jer se ne moram i ne želim opterećivati time u radne dane. Izgledati dobro nije moj zadatak, nego veselje. I tu bi se lijepo uklopila ona priča o ekstrinzičnoj i intrinzičnoj motivaciji, ali ja vam je sad neću ispričati. Možda jednom na subotnjoj kavi kad opet budem nosila svoju točkastu suknju iz kućne radinosti :)
- 16:36 -
