A way to die...
„Tvoja sestra.“ reče ona nimalo obzirno i uperi štapić prema meni izgovarajući nekoliko latinskih riječi među kojima sam razumjela: „Njen strah neka je pridobije, njen strah neka je zagrli, neka je obavije u vječnu tamu i zauvijek u njoj izgubi!“ - „Nemoj, molim te!“ Ona se osmjehne praveći tako od svega ovoga samo komediju, komediju koja je bila smiješna samo njoj. Osjetila sam blagi mlaz svjetlosti na mome vratu kako se spušta niže prema korijenu moga bića, kako prodire dublje u unutrašnjost, kako me čini slabom i nemoćnom…praktički, nesvjesnom. Hladan kameni pod i svjetlost svijeća sada se obijala o mnoštvo zrcala… Vidjela sam ih tako jasno – svoj lik u svakom od njih…a u svakom drugačije izgledam. Počevši od ranih godina u bezjačkom svijetu…a završivši točno na ovoj slici; slici mene na kojoj bespomoćno ležim. Ona se negdje bila izgubila…niti sam čula njen glas koji je tiho pjevušio melodiju koju je svirala violina, niti sam vidjela obris njena tamna lika. Osjetila sam slabost u rukama ali – više nisam bila vezana. Ustala sam se poda, polako i oprezno, nevoljko pogledavajući sobu koja je sada poprimila potpuno drugačiji izgled. Zidovi su postali viši, prozori tamniji a pod od bijelog mramora se pretvorio u crni. Doticala sam zidove u potrazi za nekakvim skrivenim vratima preko kojih bi se mogla vratiti ali ničega te vrste nije bilo… jedino što sam, očigledno, morala uzeti, bio je ključ unutar staklene posude. Ključ od srebra na crnom kožnom lančiću. Na jednoj strani ključa bila je posveta… Emmi Slytherin. Vrata nije bilo…ali ključ je svejedno stajao. Promatrala sam ga pažljivo dvoumeći se – uzeti ga ili ne ali u konačnici ga primih u ruku. Hladno srebro klizne niz moj dlan ali osjetih kožni lančić koji je zapeo za moju narukvicu. Sasvim dovoljno vremena da ponovno uhvatim ono malo srebrno čudo… Dok sam negdje padala…
Odjednom, nađoh se u prostoriji sličnoj onoj u kojoj sam se prije nalazila ali ovoga puta, postojala su vrata. Četvora vrata – sa znakovima domova. Putoključevi su me oduvijek fascinirali. Najbolje od svega je bilo to što sam ih do sada upotrijebila sasvim slučajno i protiv svoje volje. Zbog svoje majke, zbog svoga oca, i sada…zbog svoje sestre. Pogledom pređoh preko vrata. U cijeloj toj masi oznaka, odmah uočih ključanicu srebrne boje na slytherinskim vratima. Sasvim malena zmija bila se omotala oko kvake ali čim približih ruku, ona se uvuče u ključanicu. Pokušala sam staviti ključ unutar ključanice, ali nisam uspijevala. Mislila sam da u nečemu griješim ali moja pogreška pokazala se istinitom – ključ je odgovarao gryffindorskim vratima. Kada sam nogom zakoračila u tu prostoriju, bila je drugačije od svega što sam do tada vidjela. Zapravo, prostorija…i nije bila to u tom značenju riječi. Bio je to više vrt. Vrt sa kamenim klupama, crvenim ružama, niskim mramornim stolom u sredini i lavom koji je spavao u sredini…vrta – u nedostatku boljeg izraza. On se ne obrecne na moj dolazak te ja znatiželjno počeh hodati. Što sam dublje zalazila, tamnije je postajalo. U konačnici, postalo je…ništavilo. Veliko crno ništavilo koje se protezalo daleko…bilo gdje oko mene. Više nisam mogla vidjeti jer je tama bila tako gusta. Uzeh štapić u ruku. Čvrsto ga stišćući u strahu da ne ispadne, ruka mi se oznojila. „Lumos!“ rekoh tiho. Osvjetljavajući put oko sebe, pratila sam pomalo izopačenu stazu koja me nigdje nije vodila. Sve dok praktički nisam stala pred vrata nekakve kuće. Bila je to kuća u stilu srednjeg vijeka – niska ali široka i dugačka. Velikih prozora koji su bili širom raskriljeni i iz kojih je dopirala blaga svjetlost. Odjednom začuh isti onaj glas. Emmin glas kako pjevuši melodiju sa violine. „Samo ti uđi dante.“ reče ona tonom od kojeg me jeza prolazila. U nedostatku izbora zakoračih nogom u kuću koja mi je strah budila. prizor koji sam tada vidjela u meni ej probudio bol ponajviše… Masna krv koja se slijevala niz zidove i nepodnošljive bijele latice koja je ona svuda mahnito bacala urezale su mi se u pamćenje. „Dođi da ti objasnim…“ reče ona upirući štapić u mene i bacajući me o zid.
Unutar Mračne Šume...
Čula sam nečije povike koji su me slijedili tako dugo dok sam brzim korakom išla prema šumi…ali, nekako, nije bilo smisla da se obazirem. Znala sam da me žele spriječiti da odem i da saznam. Ne toliko da saznam nego jednostavno, bilo ih je strah za mene… Iako nisam znala zašto. Bože, kao da imam 2 godine i ne znam se brinuti sama za sebe. U daljini se gubio Lanin glas…
Možda je bilo smiješno ali nisam se željela okrenuti i pogledati tko me to slijedi. Šuštanje lišća i trave postajalo je sve glasnije dok me u jednom trenutku nije zaustavio nečiji dodir. „Dobro, gdje ti misliš da si krenula? I to sama?“ Zbilja je imao smisla za vrijeme.
„Čuj Lucase… Mislim da te se to ne tiče baš previše. Možda bi bolje bilo da se jednostavno vratiš nazad, ha?“ Gledala sam u njega. Presijecala sam ga pogledom. U tom trenu mogla sam zamisliti kako izgledam – točno onako kako je moj otac izgledao tisuće godina prije sada. Superiorno, arogantno, bahato i samodopadno. Nije to bio baš najbolji stav večeras ali nisam mogla odoljeti. Željela sam da ode… ovo sam morala riješiti sama.
„Ne idem ja nigdje.. I nemoj me tako gledati. Mene te tvoje -slytherin- fore uopće ne plaše…!“ Znao je što sam pokušavala; predugo smo se družili. „Onda, zašto ideš tamo?“ Rukom je pokazao prema Mračnoj Šumi. Napravio je zabrinuti izraz lica i čekao moj odgovor.
„Imam sastanak…sa jednom osobom.“ Podignuo je svoje plave obrve.
„Nisam znao da se spojevi na slijepo održavaju u Mračnoj Šumi. To je neko poznato odredište, ha?“ Bio je sarkastičan a to mi je užasno išlo na živce.
„Ako baš želiš znati…radi se o mojoj majci. A sada me ispričaj.“ Zamahnula sam rubom smaragdne pelerine i ponovno krenula. Uhvatio je zglob moje ruke.
„Pa dobro. Onda idem s tobom.“ Vidjela sam da je to želio, da je znao kakvu glupost izvodim ali ovo je bila moja glupost i morala sam je učiniti sama…
„Ne, ne ideš.“ Istrgnula sam ruku iz njegovog stiska i krenula dublje a njega sam ostavila samoga.
Što sam dublje išla, hladnije je postajalo. Mrtve grane odavno suhih stabala pružale su se po zemlji koja je i sada, poslije prvih proljetnih kiša, bila potpuno suha. Ovdje sunce, a izgleda, ni voda, nikada nisu dolazili. Pitala sam se koliko ću duboko morati ići da dobijem barem jedan odgovor. Odgovor na pitanje: „Tko?“ Nisam previše tražila, ili sam barem tako mislila. Možda i jesam…imala sam osjećaj sumnje, negdje duboko. Skriveno ispod svog tog slytherinskog ponosa i mržnje prema osobi koja se mogla tako ponijeti. Već sam satima hodala u krug, već sam se satima gubila u besmislenom smjeru što su ga činile sjene i neusiljeni pokreti tamnih ptica u prolazu iznad mene kada začuh šuštanje. Ne glasno ali dovoljno upečatljivo kako bih izvukla svoj štapić na vidjelo. Nisam znala prema čemu bih ga uperila pa sam ga samo čvršće stisnula u sada već znojnoj ruci.
„Oh Dante… Kako si ti samo naivna…!“ nečiji glas gubio se u svim mogućim smjerovima. Nisam mogla odrediti odakle bi dolazio. I ponovno tišina…
„No, pa da te vidim!“ rekoh samouvjereno napeto osluškujući svaki pokret.
„Zanima te tko sam ja, ha?“ reče netko i izgubi se u sjeni drveta pokraj mene. Odjednom osjetih nečiji tako hladan dodir na rebrima, dodir koji je tako bolno prolazio kroz mene. „Ja sam tvoj strah…“ Čvršće me zagrlila ta…sjena… i počela šaptati na moje uho. Polako, usiljeno i neprimjetno izvlačeći iz mene sve moguće lijepe stvari. „Vidiš, ja sam dio tebe.“ Osjetila sam da pritisak popušta…da se odvaja od mene i sada sam koliko toliko jasno vidjela tko je to. Uistinu, bila je ta osoba poput sjene. Mijenjala je oblike; počevši od Anith i Lane a završivši na Danielu i Marcu. U jednom trenu, učinilo mi se da sam vidjela njen stvarni izgled – tanke bijele prste koji su se pomicali prema mome lice klizeći po mome tijelu i njeno lice na kojemu su bile primjetne velike upadljive crne oči… Djelomično mi je ostala tajna; ona i što želi od mene. „Koliko god se trudila bježati, jednostavno ne možeš jer ću te uvijek slijediti… Što je tvoj strah veći i ja sam veća. Sada sam tu, a ti moraš nestati jer…tvoj strah te ubija.“ Blagi osmijeh se našao na njenim usnama a nakon toga…sjećam se samo nečijih toplih smeđih očiju i to je to. Ničega više.
Ležala sam na kamenom tlu okružena tisućama svijeća. U pozadini je lagano svirala violina. Pokušala sam se osloniti na ruke ali bila sam vezana. Nikakvim lancima, nikakvim užetom – nego čarolijom. A ako sam mogla dobro procijeniti ( a znala sam da mi to ide), nekom prilično jakom čarolijom koja me prilično sputavala. Nečije pjevušenje uz zvuke violine i nečiji koraci odzvanjali su prostorijom. „Kako se osjećaš?“ upitala je ta osoba (ženska, ako se ne varam) nimalo skrivajući svoje zadovoljstvo. Učinilo mi se u jednom trenu da je to…ali nije mogla biti… nikako nije mogla biti. „Zašto? Kao da je bitno…“ rekoh hladnokrvno gledajući u strop. Prigušeni smijeh me pomalo bolio jer sam ovog puta znala da sam ja razlog toga smijeha, i iza toga skrivenoga, sažalijevanja. „Pa istina…ali ipak. Zar to nije lijepo čuti?“ Oh, Bože, ovo je zvučalo kao veoma loša šala. Šutjela sam. Vidjela sam pokraj sebe tamnoplavu pelerinu ali nisam se dovoljno mogla podignuti kako bi vidjela lice…ne osim ako bi ta osoba stala ravno ispred mene. „Što želiš?“ rekoh prekidajući mukotrpnu šutnju. „Što želim? Da ti iskreno kažem, jednu jednostavnu stvar. Želim… tebe mrtvu.“ Trznula sam se na tu riječ. „Oh, mala moja Dante… Ništa se ti ne brini… Bit će sve u redu!“ Ironija života valjda… Sad bi me odjednom svi mrtvu… „A tko me to tako silno želi mrtvu?“ Sada, kada je stala ispred mene, sličnost je bila više nego očigledna.
p.s. štafeta idući put...a nastavak odaje će se razriješiti s vremenom... pusa 
i 
svima....
