Misterij odaje - I. dio
„I…Kako se osjećaš?“ reče on sjedajući na moj krevet.
„Pa dosta dobro…“ Zagrnula sam se jednim od pokrivača jer je ovdje bilo dosta hladno; veliki prozor nasuprot moga kreveta bio je širom otvoren. Mislim da je to shvatio jer se ustao i zatvorio ga.
„Bolje?“ kimnula sam glavom. „A trag kletve? Ne boli?“ Odmahnula sam; nisam mu baš previše govorila i previše objašnjavala jer je znao bolje od mene što mi se to zapravo dogodilo. Iako, čovjek bi očekivao da će me boljeti. Da, istina, povremeno je peckalo i nekada se nisam mogla pomaknuti ali to nije bilo nešto strašno zbog čega bi pravila drame… Na nekim mjestima rana je bila dublja, na nekima plića. Izgledala je prilično čudno…dosta paralela i linija koje su u konačnici tvorile simbol za vatru. Tijekom noći sam i imala dojam da gorim…rana je bila veoma vruća i krvarila je. Ali nikada nije boljelo. Smiješno, zar ne?
„Jim… Mogu znati što mi se dogodilo?“ Približila sam se jer sam zbilja željela znati a mislim da sam nakon svega, objašnjenje i zaslužila.
„Bojao sam se da ćeš me to pitati.“ Rekao je sa smiješkom. „Ali da, imaš pravo, zaslužuješ znati. Pa, prije par tjedana trebala si se naći sa tvojom majkom. Rekla si mi to kada smo bili kod jezera a ja sam učio Povijest Magije… Toliko se sjećaš?“ Kimnula sam glavom i dala mu znak da nastavi. „Nedugo nakon toga, ti si praktički nestala i nitko nije znao gdje si…osim mene. Barem sam to mislio. A dok nisam provjerio, nisam mogao nikome reći. U konačnici sam se sasvim slučajno našao tamo gdje si i ti bila. Zatvorena u tamnici Londona prije više od 500 godina. Alasea…jedna od čarobnica koje rade za tvoju majku te željela ubiti ali nakon što sam na čudan način, zapravo, stekao njeno povjerenje…imao sam priliku da te vratim. Tu, u Hogwarts.“
„Znači tako… A trag kletve?“ upitala sam znatiželjno se vrteći na mjestu.
„Djelo tvoje majke nažalost. Nisam siguran da li je to urok, kletva, obična čarolija… Ne znam…sve se nekako zbrkalo onda kada sam te vidio kako vrištiš na podu sobe dok je ona izgovarala riječi koje su ti to učinile…“
Ostala sam bez daha. Više ga nisam imala što pitati. Sve je bilo jasno. Moja vlastita majka me željela ubiti…ili ureći…baciti kletvu na mene…ali nije me htjela živu a kamoli razumnu.
U sljedećih nekoliko tjedana vratila sam se na nastavu. Svi su bili blaži prema meni nego inače; kao da je cijeli Hogwarts znao nešto što ja nisam. To mi je zbilja išlo na živce… Ponašali su se kao da sam invalid u najgorem smislu te riječi. Te bi mi nosili torbu, te bi mi pomogli oko zadaće, te ne moram igrati metloboj…čak se i Potter ponudio da mi pomogne. U tom trenutku nešto mi je postalo opasno sumnjivo. Zaustavila sam Anith u jednom od hodnika i povukla je u stranu. „Mogu znati što se događa? Zašto ste svi tako…tako… pa znaš??!!“ Šutjela je cijelo vrijeme, nije mi se obratila ni jednom riječju. Prodrmala sam ju ali nije se obazirala. „Anith…Anith…!!“ U konačnici je podigla svoj sneni pogled. „Večeras, u 8 u Mračnoj šumi.“ I jednostavno je otišla. To joj nije bilo slično. Nikada nije voljela Mračnu šumu a kamoli kasne izlaske u nju…ali nisam imala izbora. Morala sam znati.
Stajala sam na ulazu u Mračnu Šumu točno u 8 kada sam primijetila Anith među drvećem. Krenula je dublje unutra…morala sam trčati za njom kako ju ne bi izgubila iz vida i kako bi ju mogla slijediti. U jednom trenu više je nije bilo ispred mene… „Anith!“ Okretala sam se tražeći naznake po kojima bi znala kojim bi ona putem mogla proći. Ali naznaka te vrste nije bilo… „Lumos!“ rekoh nesigurno upravljajući štapić prema tami oko mene. Samo drveće…ptice…i nešto što se meškoljilo u daljini. „Anith, ako si to ti, samo da znaš da nije smiješno.“ Osoba sa kukuljicom izađe pred mene uparujući štapić prema mojoj nozi i izgovarajući nekakve čudne latinske riječi. „Anith, što radiš? Nije smiješno… Anith, boli me!“ Sjedila sam na hrpi lišća, potpuno sama izuzev te osobe koja me mučila…i nisam znala kako da se spasim. Odjednom je ta osoba nestala prestrašena pokretima među grmljem. Ustala sam se i oslanjajući se na drveće…na bilo što zapravo, krenuh u društvenu. Ali nisam mogla. Mislim da me tek sad taj ožiljak počeo boljeti. Pala sam uza zid nedaleko od Velike Dvorane kada me primijetio Daniel. Vraćao se sa večere. Još uvijek je izgledao točno onako kako sam ga pamtila; samouvjeren, prekrasnoga osmijeha, dostojanstven i zabrinutoga pogleda kada god bi me vidio… Znala sam da sam mu pravila samo probleme! Dotrčao je do mene u trenu kada me vidio kako napola ležim. Kleknuo je pokraj mene i pogledao mi nogu.
„Dante, krvariš… Moramo do bolnice.!“
„Ne, Daniel… Nema šanse. To oni ne mogu popraviti…“
„Dobro, onda ideš sa mnom.“ Primio me a ja sam mu stavila ruke iza vrata tako se naslanjajući na njega.
„Odakle ti ovdje?“ rekoh. On je prošle godine završio Hogwarts.
„Sudac sam na školskom SP u metloboju koje će se održati u Durmstrangu. Trebam trenirati s vama.“
„Kako misliš –s vama-?“ Bila sam potpuno zbunjena.
„Pa i ti bi trebala ići…ali ako ovako nastaviš…“ okrenuo se prema ulazu u Gryffindorsku „hrabrost“ a zatim nastavio „nigdje ti nećeš ići.“ Bilo je u društvenoj oko 50 začuđenih pogleda kada me on unio unutra. Nisam znala da li im to smeta ili ne ali u svakom slučaju je bilo čudno… Ta sva došaptavanja su me itekako živcirala. Spustio me na sofu a onda mi počeo brisati nogu koja je opasno krvarila. Odjednom je do nas došla Lana sva uzbuđena i prestrašena.
„Dante, što ti se, k vragu, dogodilo? Trebala bi sad paziti na sebe…!“
„Znam, Lana, znam…ali… Gdje je Anith?“
„Gore u sobi. Cijelu večer uči Čarolije.“ Ostala sam zatečena. Zapravo, ne toliko zatečena koliko iznenađena činjenicom da se netko potrudio presvući u moju naj frendicu, ući u Hogwarts…i to sve sa jednom namjerom, da me ubije.
„Ali ako to nije bila ona, a očigledno nije, onda…tko jest?“ Mrmljala sam sebi u bradu više nego što sam govorila njima.
„Tko jest što?“ upitala je Lana pijući pivoslavac.
„Ma ništa. Moram ići…“ Daniel se sav uzrujan ustao sa sofe.
„Ne može ti nigdje ići sama.“ Nasmijala sam se. Ponašao se kao da me mogao spriječiti, iako je jako dobro znao da nije…
„Žao mi je. Ali moram.“ Izašla sam iz društvene i krenula natrag prema Mračnoj Šumi.
Saved by the stranger...
Imala sam osjećaj da ovdje, u ovoj prostoriji u koju svjetlost nije doalzila, ležim već danima, kao da je vječnost prošla od kada sam vidjela Marcovo i Danielovo lice. Tako sam ih trebala pored sebe… Anith, Lanu, Friollu, Lucasa… željela sam da budu tu za mene ali nisam ih mogla zaštiti. A dok ne smislim način, najbolje bi bilo da ih izbjegavam. Podigla sam se u krevetu oslonivši se na dlanove, okrećući se i pogledom pretražujući prostoriju. Na jednoj strani prazna stolica, od madam Pofrey ni traga…na drugoj stol prepun raznih bočica…
„Izgleda da više nisam u bolnici.“ rekoh tiho dok sam se ustajala. Ova soba činila mi se tako poznatom. Kao da sam veća tisuću puta bila ovdje. Par svijeća gorjelo je na malom noćnom stoliću sa desne strane moga kreveta. Uzela sam jednu od njih u ruku, nazula neke papuče na noge i krenula prema vratima. Lagano škripanje se začulo u trenutku kada sam dotakla metalnu kvaku. Čula sam nečiji glas…bio je tako poznat. Isto kao i ova prostorija, ali nisam, ne znam zbog čega, se mogla sjetiti kome je glas pripadao. „Halo?“ povikah još uvijek stojeći i skrivajući se iza velikih vrata. U trenutku se onaj razgovor prekine a mladi čarobnjak stane ispred mene.
„Da?“ reče on i primi svijeću koju sam držala u rukama pokazujući mi put ponovno prema onoj sobi.
„Oprostite, ali gdje sam ja to…? I…i tko ste vi…“ Legla sam u krevet a on me pokrije mekim vunenim pokrivačima. U sobi je bilo prilično hladno.
„Na sigurnom si.“ Reče milujući moju kosu. „A…ja sam Jim.“ Zatvorio je vrata a ja sam ostala sama u sobi. Osvrnula sam se… tek sada sam primijetila da netko sjedi na onoj udaljenoj stolici…koja je prije samo par minuta bila prazna. Ta osoba se ustala i zatim mi se počela približavati. Imala je dugačku crnu pelerinu, lice joj je bilo zakriveno zbog kapuljače koju je nosila ali ruke… Imala je tako duge prste, nokte obojane krvavo crvenom bojom a u ruci je držala štapić. Postala sam nervozna. Nesuvislo sam tapkala po krevetu, stoliću i podu sobe tražeći svoju pelerinu…i svoj štapić. Ali nigdje ih nije bilo. Ta osoba me pritisnula uza zid sobe a crni štapić uz moj vrat… Pokušala sam odgonetnuti tko bi to mogao biti ali nije mi išlo.
„Alasea, stani!“ poviče onaj mladi čarobnjak otvarajući vrata. Zdjelica koju je nosio u ruci padne na pod glasno se razbijajući. Zvuk pucanja je bio tako glasan…gotovo zaglušujući. „Tako je slaba.“ Reče Alasea sa prijezirom u glasu a zatim odloži štapić.
„Jesi dobro?“ Jim me podiže sa poda i odnese u krevet. Privinuo me uza sebe. „Bit će sve u redu…“ prošapta tiho. „Samo spavaj.“
Okrenula sam se prema prozoru sa ciljem da zaspem ali nije mi išlo. Čula sam u pozadini kako se Jim dere na Alaseu, kako joj pokušava objasniti da sam mu važna… suprotstavljala mu se cijelo vrijeme… a on me branio. U konačnici je ona izjurila iz prostorije čineći veliku buku i lupajući vratima a on je ostao. Privukao je stolicu mome krevetu i uzeo moju ruku.
„Ništa se ne brini…“ ponavljao je tiho. „Ja sam tu.“U konačnici legne pokraj mene i poljubi moje čelo samo nekoliko trenutaka prije no što sam zaspala.
„Mislili smo da se nećeš probuditi…“ reče Anith zabrinuto me gledajući. „Već dugo…spavaš.“ Pogledah je veoma upitno, jer, istini za volju, pojma nisam imala o čemu je to ona pričala.
„Što se događa?“ rekoh tiho ujedno pokušavajući sjesti ili barem podignuti se iz hrpe pokrivača kojima sam bila ogrnuta ili pokrivena.
„Kako misliš što se događa? Dante…ti se…ti se ne sjećaš?“ rekla je Lana koju sam tek u tom trenutku primijetila. Ona i Anith se zbunjeno pogledaju tražeći način da mi suptilno objasne.
„Pa…zapravo…izgubila si se. Nitko, pa čak ni Marco, Lucas, Lana i ja…nismo te mogle pronaći. Nismo znali što se dogodilo…sve dok nismo čuli za…“ Lana tu zastane ne želeći nastaviti.
„Anith?? Što se dogodilo?“ Bilo me pomalo strah onoga što bih mogla čuti ali morala sam znati.
„Na satu iz proricanja, Cady je vidjela nekakvu čudnu mrlju u svojoj kugli. Nitko nije znao što to znači ali kasnije su to postajale jasne slike… cure koja trči kroz zatamnjeni hodnik i bježi. Nikada nismo shvatili od čega ali prije nego što se onesvijestila, slika djevojke…si bila ti.“ Prestrašeno me gledala.
„Toliko mi znamo…Čule smo da ti je taj netko ostavio gadne rane na desnom gležnju noge, nešto poput krvave tetovaže…koja nastaje kletvom. I to ne bilo kakvom Dante…“ Lana i Anith sada su već blago paničarile ne želeći mi dalje objašnjavati. Uhvatila sam Anith za rukav pelerine i molećivo je pogledala. Nisam si mogla pomoći. Nešto unutar mene tako jako je titralo. Nešto poput sjene koja me bjesomučno vukla dolje. Imala sam potrebu da zaplačem. Anith me sućutno pogleda i dalje odbijajući da progovori. Gležanj me sasvim malo zabolio u tom trenutku ali izgleda da je to bilo dovoljno jako da prokrvari.
„Moramo ići.“ Reče Lana a zatim povuče Anith i njih dvije nestanu gubeći se iza velikih, tamnih vrata Hogwartsove bolnice.
„Gđice. Slytherin. Vidim da ste se probudili.“ Reče Dumbledore ulazeći kroz ista ona vrata kroz koja su čas prije Lana i Anith izašle. Kimnuh glavom a zatim se malo promeškoljih na krevetu. „Nema razloga za nervozu… Ionako niste kad-tad saznali.“ On se okrenuo prema jednom od velikih prozora a zatim se zagledao u velike, bijele snježne krpe koje su se lijepile na okno. Snijeg je padao od jutros…da sam mogla, trenutno bih uživala u njemu. Pogledom se vratih na Dumbledorevu visoku, mršavu i blijedu pojavu koja me sada promatrala. „Vi ste svjesni, da sve što vam ja kažem, mora ostati u ovoj prostoriji?“ Ponovno sam kimnula glavom, nisam imala snage da razmišljam a kamoli da govorim. „Onda dobro… Stvar je da… taj ožiljak, ta tetovaža ili možda najbolje rečeno taj trag kletve, imate zbog vaše majke. Vi se niste izgubili, kao što su to djevojke lijepo željele prikazati. Vas su naveli da se izgubite. Mislim, svatko tko bi tjednima bio zatvoren u zatvoru maskiranom u najljepše mjesto vaše mašte, vjerojatno bi poludio. Vaša sreća…“ Tu zastane i sjedne pokraj mene. Privukao je moju desnu nogu a zatim počne promatrati tu moju tetovažu. Krv je klizila na njegovu odjeću ali izgledao je da nije previše mario. Ili to barem nije pokazivao. Njegove sitne naočale su spuznule na kukičasti mu nos koji se mreškao dok je razmišljao…nisam sigurna o čemu. „Vaša sreća je da ste vi dijete koje ne smije biti ubijeno. I kažem dijete s najboljom namjerom, kažem dijete jer vas svatko tko vas imalo zna, tko zna vaše prezime, vidi samo, i jedino kao kćer onoga koji ponovno želi uspostaviti vlastiti red u svijetu magije. Red čistokrvnih čarobnjaka. Vaša majka… Vjerujte, Amadeo nije njena zadnja želja. Tražiti će od vas puno više. Za sada, bilo bi najbolje da upoznate onoga tko vas je spasio.“ Kroz vrata uđe mladić svojih 17 godina duže crne, valovite , pa čak i kovrčave kose koja mu je nemirno padala do brade i spuštala se uz njegovo pravilno lice tako uokvirujući mu crne oči. Izgledao je poznato, tako prokleto poznato. Odjednom mi se vrati ona slika kod jezera kada sam jednom sličnom dečku, a možda i njemu, objašnjavala kako se uči Povijest Magije. Da, bio je to on…
„Ovo je Jim Smithers.“ reče Dumbledore zatvarajući vrata i ostavljajući nas same.
