Erica Durance...
U zadnje vrijeme stvari su tako komplicirane. Lucas se čudno ponaša; vjerojatno ne razumije što želim…na što sam mislila kada sam mu ono rekla… Ali kako da mu kažem da sam vidjela sliku druge djevojke dok sam ga ljubila? Kako da mu kažem da sam vidjela sliku svoje najbolje frendice… Lani bi to željela reći, neka zna da mu se sviđa kao što se on sviđa njoj ali svaki put kada spomenem njegovo ime ona podigne ruku i prekine moj unaprijed pripremljeni govor.
Sjedila sam jučer kod jezera i gledala u vodu kada sam vidjela nekog dečka…zapravo, prilično zgodnog dečka…. U zadnje vrijeme vidim ga gdje god da pođem. Uvijek ima isti zagonetni osmijeh na usnicama i drži se zatvoreno od svih ostalih. Kada je izašao iz vode, pomislila sam da ću se slediti – vani je oko 0 stupnjeva ali nije mu smetalo. Za par trenutaka bio je potpuno suh a njegova pelerina ponovno na njemu. Sjedila sam tamo ogrnuta šalom koji sam čvršće privinula uz sebe; čitala sam Rune.
„Hey…“ reče on tiho i sjedne na klupu do mene.
„Hey…“ odvratih tiho i ponovno se zadubih u dešifriranje. On je otvorio knjigu iz Povijest Magije, tužno uzdahnuo a zatim zatvorio oči i počeo recitirati riječi iz knjige. Okrenula sam se prema njemu smijući se.
„Što to, za ime čokoladnih žaba, radiš?“ Nasmijao se mojoj frazi.
„Pa učim…“ Odmahnula sam mu glavom. „Povijest ne možeš tako učiti.“ Zbunjeno je gledao u mene. Njegove krupne crne oči su se zrcalile pod naletom zbunjenosti.
„Zašto?“ Još uvijek je izgledao zbunjeno.
„Jer ništa nećeš zapamtiti.“ Uzela sam mu knjigu iz ruku a zatim sam štapićem podvukla tri rečenice u knjizi. „Zapamti ove tri fraze i sve ćeš znati.“ Pogledao je u knjigu a zatim u mene.
„Nema šanse.“ …
„Probaj.“ Osmijeh mi je zatitrao na usnicama kada je ponovio tri rečenice koje sam podvukla. Upitala sam ga neka dodatna pitanja o tom štivu i znao je. „Čudiš se?“ Kimnuo je glavom. „Nemoj… Zapamti najvažnije a sve ostalo će doći samo od sebe.“ Ustala sam se klupe. Svoje knjige sam potrpala u crnu torbu koju sam prebacila preko ramena.
„Hey… Kako se zoveš?“ Poviknuo je za mnom. Okrenula sam sa i nasmiješila. Nova poznanstva sa novim dečkima su ono što mi i nije prijeko potrebno.
Kada sam ušla u Veliku Dvoranu primijetila sam Lanu kako sjedi i uči.
„Naravno…“ rekla sam kada sam joj prišla.
„Što?“ Pogled je digla sa Povijesti i zbunjeno pogledala u mene.
„Znala sam da to učiš…“ nasmiješila sam se. Sjela sam na klupu do nje. Osvrćući se po Dvorani primijetila sam da nema polovine Slytherina a ni Gryffindora. „Gdje su svi?“ Baš sam bila znatiželjna.
„Ne znam… Čula sam da je Snape kaznio cijelu prvu godinu Slytherina i Gryffindora. Valjda tučnjava i slično…“ Nasmijala se. „Jel ti znaš ovo?“ Rekla je i pogled svrnula prema Povijesti. Kimnula sam glavom. Još uvijek sam gledala po Dvorani tražeći Amandu ali nigdje ju nisam mogla naći. „Tko je to…?“ pitala je Lana kada je onaj isti dečko s kojim sam do maloprije dijelila savjete prošao pokraj nas. Ljubazno je pozdravio sa smiješkom na licu. „Nemam pojma.“ Rekla sam i okrenula se prema njoj.
„Ma da… Nećeš mi reći…“ …
„Ozbiljno nemam pojma…“ Nasmijala sam se njenoj tužnoj faci. „Idem.“ Ustala sam se klupe i krenula prema Slytherinskoj društvenoj.
Na putu sam srela Marca.
„Odakle ti?“ Pitao je kada smo se sudarili u jednom od zavoja.
„Iz Dvorane.“ Uzdahnuo je.
„Šta je tebi?“ Možda sam bila malo zabrinuta za njega; u zadnje vrijeme se činio iscrpljen a i boja kože mu je prešla u upadljivo bijelu…bio je neobično odsutan, čak više nego inače.
„Ma ništa. Muče me svi i svatko sa svime… sa stvarima o kojima nemam pojma. Dođi.“ Primio je moju ruku i povukao me u stranu.
„Dođi gdje?“ rekla sam pomalo uplašeno.
„Moram ti nešto pokazati.“ Vodio me prema sovinjaku. Kada smo se u konačnici popeli do tamo našla sam u njemu što i inače – sove.
„Jel ovo neka šala?“ pitala sam osvrćući se.
„Ne, nije…“ Par puta je kucnuo po zidu i na njemu su se stvorila vrata.
„Marco, što ovo znači?“ Primio je moju ruku. Prsti su mu bili ledeni. I sama sam se ježila od hladnoće.
„Želim te upoznati s nekime.“ Pustila sam njegovu ruku kada smo prošli kroz vrata. „Sa tvojom majkom.“ Ustuknula sam.
„Nije smiješno.“ Okrenula sam se u smjeru odakle sam došla ali vrata više nije bilo. Marco je isto nestao a na njegovom mjestu se pojavila visoka žena ogrnuta crvenom pelerinom. Visoka brineta zelenih očiju koja je plijenila pažnju.
„Ja sam Erica Durance.“ rekla je. Pružila mi je ruku. „Ja sam tvoja majka. Zaslužuješ objašnjenje.“
