"Ja nisam ona..."
Iza zavoja jednog od silnih hodnika izleti Anira. Brzo je shvatila što se događa, pokušala je otići ali trenutak je bio prekinut pa smo i mi to sve nekako prekinuli…
„Pa… Ja sad idem…“ rekao je Lucas, poljubio me u obraz te zagrnuo svojom pelerinom (njegova je bila suha)… „Pazi da se ne prehladiš…“ još je rekao na odlasku a ja sam se samo nasmiješila. Ja i Anira smo ostale same stajati na hodniku. Bilo je malo neugodno jer smo obje šutjele.
„Sorry… Nisam htjela…“ Prekinula sam je u pola riječi. Nije zbilja bila kriva.
„Sve ok. Vidimo se sutra na doručku.“ Krenula sam prema slytherinskim spavaonicama sva mokra kada me na hodniku zaustavila prof. McGonagal.
„Gđice. Slytherin…“ rekla je svojim visokim, oštrim i nimalo mi dragim glasom „što radite ovdje tako kasno?“ Njen štapić se počeo okretati u zraku poput kazaljke te nakon nekoliko sekundi stao i pokazao točno 02:37 ujutro.
„Pa… Išla sam u prefektsku kupaonicu.“ (tako očajna laž…tako netočna laž) Podigla je jednu obrvu.
„Vi ste prefekt? Pa nisam znala…“ Na usnicama joj je zatitrao osmijeh.
„Ma neee…“ dodala sam tiho. „Meni su dečki tamo odnijeli bilješke a pošto nisam mogla spavati…“ Sada sam se ja nasmiješila.
„Dobro… Požurite u spavaonicu.“
Ne znam zašto ali Slytherini su uvijek lagali jedni za druge. Znam da laganje nije dobro obilježje ali ovo je itekako koristilo. Čak i da počnu ispitivati naše prefekte (što se neće dogoditi) o tome gdje su bile moje bilješke oni bi jednostavno potvrdili moju priču.
Sat mi je zvonio puno ranije nego što je trebao ali bilo je gotovo. Nisam više mogla zaspati pa sam se ustala iz kreveta i sišla u društvenu. Amanda je sjedila za stolom i nešto pisala.
„Dobro jutro…“ dobacih i sjedoh pokraj kamina.
„Hey… Od kuda ti tako rano?“ Slegnula sam ramenima i približila se vatri.
„Ideš sa mnom na doručak?“ upitala je. Kimnula sam glavom a onda se otišla presvući.
Doručak je oduvijek bio najzanimljiviji dio dana, znate već, kada su svi na hrpi i nisi samo ti ta osoba koju promatraju nego to jednostavno radiš svima, mislim, promatraš ih. Ja i Am smo sjele za stol. Ona je uzela nekakvu voćnu…uglavnom, nešto a ja sam taman ispred sebe stavila tanjur voćnih pahuljica i čašu soka kada sam vidjela da mi se približava Lana. Počela je nešto o satovima kada su je Malfoy i ekipa počeli zajeb… Ustala sam se od stola i prišla Malfoyu. „Začepi!“ Rekla sam to tako tiho ali tako odrješito da je nos zabio u jaja ispred njega. Lana se zahvalno nasmiješila i otišla.
Većina dana je dobro prošla. Poslijepodne imam još samo metloboj i to je to. Jedini problem je što mi treniramo nakon Gryfindora tako da sam morala sresti Lucasa. Bilo mi je malo neugodno nakon sinoć jer ne znam što bi se dogodilo da nas Anira nije prekinula. Sjela sam na tribine sa curama i čekala da oni završe. Učinilo mi se da sam na trenutak uhvatila Lucasov pogled ali nakon treninga je jednostavno otišao u svlačionicu. (Da budem iskrena, cijeli trening sam udarala maljac zamišljajući njegovu glavu – očekivala sam barem pozdrav…) Ostala sam sama u svlačionici, već sam bila obukla pelerinu kada je unutra ušao Lucas. „Hey…“ Sjeo je na klupu. Šutjela sam i pravila se glupa, pravila se zapravo, da ga ne doživljavam. „Sorry što te nisam prije pozdravio, žurio sam na Astronomiju.“
Pogledala sam pogledom „nemoj srati“ te nastavila šutjeti. Sada je i on šutio a tišina je svakim trenutkom postajala sve glasnija.
„Samo sam htio da znaš…“ Ustao se sa klupe te mi se približio. „Još jednom, zbilja mi je žao…“ Okrenula sam se prema njemu te smo se našli licem u lice. Bilo je neobično osjetiti njegov topao dah na koži ali ne mogu reći da mi je smetalo.
„U redu, sada znam. Koji sam ja tvrdoglavi stvor, zar ne?“
„Da jesi…“ Nasmiješio se i približio se mojim usnicama. Mislim da je nedostajao milimetar da se uistinu poljubimo ali ja sam se odmaknula. „Nešto nije u redu?“ Bio je potpuno zbunjen. „Moram riješiti neke stvari.“ Stavio je ruke oko moga struka.
„Dobro, riješi ih…“ Ok, glupa sam što to radim ali svejedno… Ja sam stavila ruke oko njegova vrata i počela mrmljati kako to nije u redu a zatim (koliko god to nije bilo u redu) poljubila sam ga… Ne malo, ne slabo i ne bezosjećajno… Poljubila sam ga…i svidjelo mi se…
Da, morala sam priznati, svidjelo mi se... Ali znala sam da nije u redu.
„Ja ti se ne sviđam…“ rekla sam tiho nakon što sam se maknula iz njegovog zagrljaja. Zbunjeno me pogledao.
„Ti to ne znaš…“
Pomislila sam da ja to znam vjerojatno bolje od ikoga ali nije mi se dalo objašnjavati. Njegove misli su bile tako zanimljive za čitati a nisam to radila namjerno. Jednostavno se dogodilo; slučajno.
„Ja nisam ona.“
Poljubila sam ga u obraz, okrenula se i otišla.
Party...
Koliko situacija može biti napeta kada u ekipu dovedeš bivšeg dečka svoje najbolje frendice i još jednog dečka koji se s drugim spomenutim uopće ne slaže a sviđa se tvojoj drugoj frendici? Pa…hm… Saznala sam danas. Lloyd i Anira nisu izmjenjivali baš previše riječi. U jednom trenutku Anira me povukla u stranu.
„Zašto si ga dovela?“ Zabezeknuto sam gledala u nju jer sam mislila da je takva banalna stvar očita ali ona očigledno nije razumjela.
„Pa zato što želim da to sredite… Koja riječ na hodniku vam ne bi škodila…“ Paničila je ispred mene, mahnito gestikulirajući rukama tako da me skoro više nego jednom opalila po licu ali to ju nije sprječavalo da mi nabraja…
„Nakon onoga u svlačionicama ne želim čuti ni riječ od njega… Nije zaslužio…“ Pogledala sam je pogledom „zar ne misliš da i ti katkada pogriješiš“ i pravila se glupom.
„Koliko se ja sjećam ti si njemu rekla da ti se sviđa ali si nedugo nakon toga prohodala sa Fredom. Ta ti je bila genijalna…“ Nisam se mogla zaustaviti. Nije joj bilo pravo, vidjela sam po izrazu lica, ali to nije mijenjalo na stvari – to sam svejedno mislila.
„Pa on se meni sviđao ali nije ništa rekao… Kako sam ja trebala znati?“ Sjela je na travu i pogledala me svojim velikim sivim očima.
„Ne znam… An… Reci mu…“ Čučnula sam pored nje a zatim sam je zagrlila. „Hajde, možeš to…!“ Ustala se i otišla prema Lloydu. Bilo je zapravo prilično zabavno gledati ih zajedno iako sam znala da će to sve završiti na prijateljstvu; ah, što mogu… Bolje prijateljstvo nego da budu posvađani do smrti. Bila sam sama par trenutaka te sam shvatila da su Amanda i Adam negdje nestali – vjerojatno su brijali negdje daleko odavde (ne bih ni ja tu ostala da se mene pita)… Alma je zabavljala Daniela a Lana i Marco su pričali, ako se ne varam, o Čudnovatim Sestrama. Bilo je zapravo prilično dobro… Par trenutaka a sve to vidim – ljudi moji, to se zove pamćenje, zar ne? Na drugoj strani stajao je Lucas. Nije pričao s nekim, u ruci je držao samo čašu plamen-viskija kojega je ispijao prilično lagano ako se mene pita… Nisam odoljela a da ne odem do njega.
„Hey… Zašto sam stojiš ovdje?“ Osvrnula sam se oko sebe te primijetila da je okružen konfetima koje su cure donijele iz spavaonica. „Usput… Ja sam Dante.“ Pogledao me zbunjeno valjda ne shvaćajući da se obraćam njemu pa sam pružila ruku.
„Ja sam Lucas… Došao sam sa Anirom ali…“ Pogledao je u smjeru Anire i Lloyda te se nasmiješio.
„Ona je zauzeta… A ti se bojiš pričati s nekim drugim ili?“ Nasmijala sam se tom frajer stavu kojeg već dugo nisam vidjela kod dečki ovdje te produžila u smjeru obale jezera. Krenuo je za mnom.
„Ma ne bojim se ali ljudi nisu baš oduševljeni kada im kažem kako se zovem…“ Zbunjeno sam ga gledala.
„Zašto? Lucas je baš lijepo ime.“ Pomislih kako je to baš jeftina fora iz filmova koji sežu u doba davnih pedesetih ali on ju nije komentirao pa sam i ja pametno šutjela.
„Prezivam se Riddle.“ Spustio je glavu i gledao u pod…
„Pa?? Ja se prezivam Slytherin.“ Još jednom sam mu pružila ruku… „Ovog puta neka bude službeno.“ Nasmiješio se i prihvatio moju pruženu ruku. Šutjeli smo neko vrijeme; tišina je već bila pomalo neugodna kada me on uhvatio za ruku i počeo trčati. Pokušala sam ga zaustaviti vičući čekaj ali nije uspijevalo… Došli smo do druge strane jezera a on je počeo skidati odjeću. „Što to radiš?“ Zbunjeno sam gledala u njegove hlače, majicu i hvala Bogu, njegove bokserice koje su još uvijek bile na njemu. „Idem se kupati…“ Rekao je to tako nonšalantno da je ispalo da je kupanje u jezeru u gotovo pola noći najnormalnija stvar na svijetu. Ja to nisam tako vidjela te sam stajala pored jezera i gledala kako on pliva… „Ajde u vodu… Postaje mi neugodno…“ Počeo se smijati a nakon toga me i počeo prskati pa sam skinula pelerinu i uskočila u vodu (ipak nije bilo pametno da se i ja skinem cijela)… Zapravo, kada se to malo pažljivije promotri, valjda zbilja pažljivo, onda shvatiš da je ovo veoma normalno… Bilo je gotovo rano jutro kada smo izašli iz jezera te počeli trčati prema dvorcu. Držao me za ruku kada smo na jednom od sporednih hodnika naletjeli na Harrya.
„Riddle, stani!“ Povikao je za nama te smo i ja i Lucas stali. Okrenuli smo se prema njemu a on je držao štapić uperen u nas. „Dante, mislio sam da si pametnija od ovoga…“ odmjerio je Lucasa na način kao da gleda u zadnje smeće te sam i ja potegnula za svojim štapićem. Voda se cijedila s mene ali nije me bilo briga.
„Harry… Ovo nam ne treba…!“ Lucas je gledao čas u moj, čas u Harryev štapić te u konačnici izvukao svoj i uperio ga u Harrya.
„Dante, spusti štapić…a ti Harry, ostavi ju na miru.“ Spustila sam svoj štapić kako mi je bilo rečeno i gledala u njih dvojicu.
„I Riddle? Kako ti je brat?“ Lucasu se izraz lica veoma promijenio nakon tog pitanja a štapić koji je držao u ruci opasno se meškoljio.
„Potteru, ne danas, ne sada!“ Harry se nasmiješio.
„Da, danas… Reci bratu…“ Zastao je da udahne. Pogledom me presjekao do kosti. „…da ću ga kad-tad naći…“ Zagrnuo se svojim ogrtačem nevidljivost te smo nas dvoje ostali sami na hodniku. Lucas je spustio štapić i zagrlio me. „Prokleti Potter… Žao mi je!“ Privinula sam se uz njega i…
Kazna...
Ok, mrzim profesoricu Sprout. Ne samo što ovu odvratnu kaznu moram odrađivati sa još odvratnijim Malfoyem nego… Morali smo joj prebacivati neke biljke. Naravno, ja i Draco smo automatski pomislili kako će to biti „piece of cake“ ali kako smo se samo gadno prevarili. Veoma gadno… Biljke su velike, sluzave i otprilike samo čekaju da vas ugrizu tako da smo im prvo morali začepiti njihove sluzave gubice. Čula sam Draca kako u pozadini cvili ali nije me bilo briga. Profesorica je svakome dala svoj dio (to je valjda sreća u nesreći) čime Draco nije bio zadovoljan jer je računao na to da ja obavim sav posao.
„Bez korištenja štapića!“ Rekla je profesorica prije nego što je otišla a onda nas je ostavila na milost i nemilost sluzaćima.
Koma! Počela sam listati knjigu i tek što sam otvorila stranicu o tim…uglavnom, tom nečemu, ta odvratna biljka je pljunula na mene. Mislim, pljunula… I to nije ono nešto malo, ona je hračnula na mene… Draco je sa cvileža prešao na smijeh u kojem se gušio ali meni nije bilo ni najmanje smiješno. Da samo spomenem kako u knjizi piše da ih moram milovati da se smire a zatim mogu s njima što hoću… Milovati?! Počela sam psovati na što se Draco još više smijao ali njegov odvratni, očajnički smijeh je prestao u trenutku kada je već spomenuta biljka na njega ispustila oko 3 litre povraćotine.
„Joj da, samo da spomenem…“ Bila je to profesorica Sprout.
„Da spomenete što?“ Rekla sam joj (ako se govorenjem može nazvati mumljanje kroz slinu – nečiju tuđu slinu).
„Prehlađene su! Nježno s njima!“
Da li sam ja to dobro čula? Da li sam ja to, za Boga miloga, dobro čula? Ona je to rekla nježno s njima a ova je…da biljka hrakče na mene. A ne…! Skupila sam sline što sam više mogla i hračnula na tu biljku koja mi je sada opasno išla na živce. Nakon toga sve su se smirile te sam ih mirno prenijela na drugu stranu. Nije bilo fer, ali zaboli me… Ostavila sam Draca da se sam bori s njima. Ok, to sam zapravo planirala napraviti. Ali naravno nisam. A šta mogu kad sam fina (ne pitajte kako izgledam)…
„Draco, moraš joj napraviti što je ona napravila tebi pa će se smiriti!“
Pogledao me jednim od njegovih najbljeđih pogleda i zatim otrovnim glasom upitao: „Jel ti ja ličim na bulimičarku?“
Nasmijala sam se njegovom tonu glasa i jednostavno sam odgovorila na to: „Moj savjet a ti radi što hoćeš…!“
Nakon toga sam ga ostavila iz jednog jednostavnog razloga – nisam željela gledati kako on povraća na tu biljku (možda to ni biljka nije zaslužila)… Prolazila sam hodnicima prepuna sline kada sam začula Almu iza sebe.
„Ne pitaj!“ Rekla sam joj nakon što me odmjerila svojim lijepim smeđim očima. Na usnicama joj je titrao osmijeh ali nije ništa rekla.
„Samo da te pitam – da li ideš s nama na jezero?“ Opalila se smijati.
„Pa idem… Samo da se presvučem!“ Ostavila sam je na hodniku da umire od smijeha, što sam drugo mogla? Za svaki slučaj dobacih: „I nije smiješno…!“
Tek dok sam se tuširala shvatila sam koliko mnogo te sline sam imala na sebi. Kosa mi je bila slijepljena i jedva sam je raspetljala ali sve u svemu – nakon tretmana (koji je usputno rečeno trajao par sati) bilo je vrijeme da krenem. Amanda me već čekala u društvenoj. Nosila je blijedo plavu haljinu sa par izvezenih cvjetova ljiljana do razine koljena; i u njoj je izgledala fantastično a ja… Nije da se hvalim ali smaragdno zelena mi baš dobro stoji pa sam obukla jednu haljinu takve boje sa vezanjem oko vrata. Ispod grudi je imala srebrnu traku a preko svega sam prebacila kratku pelerinu (gotovo bolero) koja mi je sezala do polovine leđa.
„Si spremna?“ Pitala sam Am dok sam silazila niz stepenice.
„Mhm…“ Nešto je bila tužna ali nisam znala što joj je.
„Ok, što se događa?“ Šutjela je par trenutaka a zatim je tiho prozborila.
„Netko mi se sviđa.“ Oči su joj se zacaklile.
„Pa reci tko…“ Ona je samo lagano odmahnula glavom. „Ma daaaaj… Reci mi…“ Počela sam cupkati oko nje što joj je izmamilo osmijeh na lice.
„Ok, ok, reći ću ti… Adam… Adam mi se sviđa!“
Moje cupkanje je prestalo; ostala sam malo je reći, zatečena. Ona se uvijek pravila da ga ne podnosi a sad odjednom? Ohoho, lijepo bome…
Kod jezera su već bile Lana, Anira, Alma, Daniel, Marco i Lucas. Mi smo povele (malo sam bezobrazna) ali uglavnom, Lloyda i ja sam se u konačnici došuljala sa Adamom.
…nastaviti će se….
Ponovno problemi...
Prvi tjedan je prošao zapravo super (osim manjih incidenata – u nastavku). Slytherini su me, za divno čudo, prihvatili jako dobro. Moram priznati da sam time iznenađena ali svjesna sam činjenice da to nije zbog mog divnog karaktera i moga divnog izgleda nego jednostavno zbog toga što sam kći osnivača našeg doma. Naravno, činjenica da sam prešla u Slytherin, nije promijenila moje odnose sa Grifndorkama. Još uvijek visim okolo sa Lanom i Anirom, a par puta sam i završila u Grifindorskim spavaonicama – za što sam naravno dobila kaznu ali nije strašno. Malfoy je također mnogo, mnogo ljubazniji prema meni, uvlači mi se u š… i iskreno, jako mi ide na živce. Sada se ponaša kao da smo najbolji prijatelji – što ni u kojem slučaju, nismo.
„Hey… Čekaj!“ Začula sam Aniru iza sebe. Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao njezin topao glas te istim časkom, primijetih, visoku curu lijepe tamne kose i zrcalnih očiju kako mi se približava. „Ideš na Napitke?“
„Aha…!“ Kimnuh glavom te čvršće privinuh knjigu iz Napitaka koja se meškoljila pod mojom rukom. „Sjedimo zajedno?“ Upitah ju.
„Pa može…“ Doimala se malo nesigurno. „A Snape?“ Nasmiješila sam joj se; jednostavno sam morala. Obje smo bile svjesne da mi neće ništa reći; barem ne još.
„Ma briga me… Ne smije te kazniti zbog tvoje osobne odluke s kim ćeš sjediti…“ Ostatak puta do njegove tamnice smo raspravljale o putu u Hogsmeade. Odlučile smo da ćemo ići nas dvije, Amanda i Lana; i zapravo, tko još želi ići s nama…Tek što smo se smjestile za stol, u učionicu je ušao Snape brbljajući nešto o napitcima povezanim sa smrti (što radi često u zadnje vrijeme) ali nije me bilo briga. Pogled mi se zaustavio na visokom, plavom dečku koji je sjedio preko puta mene. Imao je lijepe plave zjenice koje su neprestano titrale pod svjetlom svijeća i zapravo, bio je prilično zgodan.
„U koga gledaš?“ Anira je tiho prekinula moje razmišljanje odlažući svoje pero.
„Mhm… U nikoga.“ Moram priznati da kad se radilo o ovakvim stvarima, bila sam očajna u laganju.
„Pa dobro… Taj nitko se zove Lucas.“ Nasmiješila se i nastavila bilježiti sastojke za napitak.
Nakon sata smo imali nešto slobodnog vremena te sam ga odlučila provesti u društvenoj – Snape je briljirao kada se radilo o davanju zadaće. Tek nakon što sam počela pisati, u društvenu je uletio Malfoy sa četom svojih sljedbenika. I približavao se meni. Duboko sam uzdahnula (ipak nisam željela da mi krv prestane teći u mozak pa da dođem u iskušenje da ga premlatim).
„Čuj… Dante?“ Okrenuh glavu u njegovom smjeru tek jedva registrirajući njegovu blijedu, štrkljavu pojavu.
„Da?“ Sklopila sam oči i ponovno udahnula.
„Jedan savjet… Izbjegavaj Griffindor.“ Glas mu je opasno naglasio zadnju riječ te jednostavne rečenice. Ustadoh sa stolice i stadoh pred njega sa svom svojom pojavom.
„Ili što?“ Crna pelerina zelenih rubova i sa srebrnom zmijom kao posvetom, lagano se svijala oko mojih nogu pod naletom vjetra.
„Ili ćeš vidjeti stvari o kojima nisi ni sanjala.“ Oči mu sijevnu i vidjeh kako poteže za štapićem. U jednom kratkom trenutku našli smo se štapića uperenih jedno u drugo.
„Malfoy, spuštaj štapić dolje!“ Rekoh odrješitim tonom.
„Možda ti je Slytherin otac ali ti nisi ni njegova sjena a kamoli njegova krv!!“
Čuvši te riječi dogodilo se ono najmanje očekivano. Znala sam da u nas gleda cijela društvena i da će sutra znati cijela škola ali nije me bilo briga… U meni je proključao Slytherinski ponos – ipak mi je Salazar bio otac (kakav god bio) te promrmljah par riječi na što iz mog štapića frcnu dvije iskre nakon kojih je Malfoy odletio u suprotni zid društvene. Nakon što je pao na pod, približila sam mu se i upozoravajućim tonom odrješito rekla: „Nikad više, Malfoy! Nikad više!“
I da, naravno da sam imala pravo. Snape je poludio kada je čuo. Oboje smo imali kaznu – pomoći kome treba i kada treba. Nešto neodređeno što će trajati koji tjedan; možda dva. Prolazila sam danas hodnikom i zapravo, tek nakon ovakvih stvari shvatiš koliko su sitnice bitne. Možda sam nakon ovoga shvatila što je Anira mislila kada je rekla da se odmah vidi da ja uistinu jesam Salazarova kći. Tek što sam završila misao, do mene su došle Lana i Amanda. „Čula sam što je bilo sa Malfoyem…“ Rekla je Amanda i pokušavajući suspregnuti smijeh, potapšala me po leđima. Kada se malo bolje razmisli, i bilo je smiješno te sam se i ja nasmijala.
„Zaslužio je!“ Reče Lana.
„Pa znam ali možda sam preburno reagirala…“ Ok, da li ja to sada žalim Malfoya, da li se kajem? Ma neeee…
„Čuj, idemo danas popodne do jezera. Ideš s nama?“ Lana me uporno željela oraspoložiti, i iskreno govoreći, jako joj je dobro išlo.
„Tko sve ide?“ ton glasa bio mi je malo življi. Amanda mi nije ni dala da dovršim te je već počela nabrajati…
„Pa ja, Lana, Anira, Marco, Lucas… i ne znam… Bit će nas dosta…“ Tek što sam čula riječ Lucas, „teškog srca“ pristadoh doći i iznenada, kazna i nije bila tako strašna.
