Nadam se da postoji još obitelj u kojoj se za vrijeme ručka razgovara, gdje tv nije upaljen
i gdje su mobiteli samo zvuk telefona na koji se javiš. Naglasak na ''Javiš''.
Jednom prije godinu i neki dan,kao i obično
ostavila sam komentar na blog tvoj.
Na post koji i danas po mislima prebirati znam.
Ostavila sam ono što mi taj tren na srcu bilo,
ono što ono je osjetilo.
Taj dan je povezao nas,naše misli...
Postale smo poznanice u virtuali,
pa prijateljice u toj istoj virtuali.
Sada smo prijateljice,sada si mi sestra
iako ne po krvi ali po osjećajima da.
Sestra po duši,srcu.I nikada ali nikada
se dovoljno tebi nadiviti neću moći.
Tvojoj snazi,volji i toploj duši.
Hvala je mala riječ.Malo je sve što napišem,
sve što ti kažem.
Znaš za sve moje rane,suze,radosti.
Znam za tvoje boli,sretne osmjehe..
Kilometri nisu problem...Kada se nađe netko kao ti
treba ga sačuvati..Kao prijatelja voljeti..
TEBE UISTINU MOGU KAO SESTRU VOLJETI..
JER TI TO I JESI..