magdalena395

Postojanost ove stranice je ne upitna. Služi svrsi. Dođe mi kao dnevnik koji ponekada pročitaju i oni koji ne bi trebali, kao prijateljica koja voli sve znati a još više to prepričavati. Postojanost tebe također je neupitna. Tu si, taman gdje trebaš, na mjestu koje si zaslužio. Tu, uz mene, lijevo, malo niže... da, baš tu.

Govoriš; Tugo moja, kad sam se to ja prometnuo u tugu, Tvoju?

Na glas izgovorene riječi su,kao suza koja se guši u dubini, tamo negdje između tebe, mene, nas i svijeta.
Tako postojanost ove stranice dobije svrhu, jaču i snažniju poruku odašilja.
Jednom kad ovo sve postane prošlost, kada više ne bude ni tebe ni mene. A ova stranica
tamo negdje u svemiru uz Mišinu pjesmu nastavi živjeti uz naša slova. Sve tada bit će tek bljesak.

Nastavljam neumorno s glupostima koje mi se vrzmaju vijugama. Iako zbrćkano, onaj tko želi shvatiti, bude već.
Poanta je da se ''ja'' kao netko tko je postao nečija ''tuga'' ovdje oblijem riječima bez smisla.

I doista, kad se On prometnuo u tugu ''Moju'' ?

R@Magdalena

R@Magdalena