magdalena395

Kada bi mogla odabrati kretnju, jer vrijeme već jesam, dodala bi korak. Ispunila bih ga napetošću, kao da čekam neznanca. Tek, da bude zanimljivije!
... a onda netko ipak ode, i sve je praznije. Nastavak postane samo jedno putovanje s mogućnošću susreta u zemlji (ne)poznanica. Poznato nam je tek ime, ili možda i to iluzija je!?
Tada se u prošlost pokapa sva moja sadašnjost.

Uzimam poduku iz klaivra, iako nema šanse da naučim neku ozbiljniju svirku, pa čak ni sve tonove. Ipak, prstima ozbiljno prelazim po crno bijelim tipkama. Zvukovi kao i život škripe, ali uvijek se nađe netko dovoljno pristojan da me opomene, i ljubazno šapne da je nevrijeme samo moje, i da je prolazno. Ova današnja tehnologija stvara dojam stalnosti, da smo svi nekako blizu, iako... daleko smo! Ali idem naprijed svejedno. Jednakim koracima gazim ka svom prvom nalazištu beskrajne bezobraštine. Jer, nije da je nemam, nisam je koristila. Hvatam se za rukohvate uzbuđene ljubaznosti, te je lagano gurnem u stranu, tek da prođem. Uzbuđena zbog trenutne hrabrosti, u zemlju stavljam sadnice kulturnih dobara koja u meni pohranjena još klijaju. Možda jednom, negdje, nekome zatreba? U protoku misli stvorio se ugrušak, i sada bi htio da me definira, da me iznova vrati u zbilju. U stvarnost koja se nalazi tik do bedra lijeve noge. U vlastitoj zbrčkanosti i pokušaju iznošenja neformiranih misli stajem.
Bezobrazluk je i ne poznavati sebe,ne poštivati se, ne pozdraviti, bezobrazluk počinje sa puno Ne.

Pozdravlja vas Nova Ne Ja :)

RLG