Love me if you dare and let me run...
13.12.2011., utorak
Ljubav je kao sjena
|
Nevolje u raju. U mojoj glavi. Osoba iz prošlosti se pojavila. Ima nešto u onom Celestinskom proročanstvu, ima nešto u tim mislima, u našim snažnim mislima o nekome. Baš sam zadnjih mjesec-dva dosta često se prisjećala te osobe, otvaram novu stranicu života i osjećala sam se kao da bih se trebala vidjeti s tom osobom da se mogu oprostiti od starog života. I on se javi. Uzbuđenje do maksimuma, adrenalin, iznenađenje, strah, strah od same sebe, strah da će me poljuljati, da neću moći biti odlučna, samouvjerena, sa striktno zacrtanim ciljem. Strah da ću biti slaba. Da ću mu se predati kao i prvog puta. Da ću pregaziti sve što sam svo ovo vrijeme gradila. I bila sretna. Kažu stari ljudi da je noć pametnija od jutra, pa sam tako i ja prespavala taj svoj šok. Ujutro je sve nekako bilo mlako. Euforija nestala. Strah nestao. Ostala samo gola činjenica tog njegovog postupka. U trenutku slabosti sam bila zaboravila da ja više nisam ona ista od prije 3 godine, da se po propuštene prilike ne može samo tako vratiti, da ja sad imam nešto i ne želim to nikako izgubiti. Da nisam stala tamo gdje smo mi stali. U trenucima nevjerice, poljuljanog samopouzdanja, pomislim da to možda ni nije on, da me netko zafrkava, pomislim da to ne znači ništa, da mu je zapravo vrlo svejedno, ili možda treba neku uslugu. Nastavak slijedi... |
