Cifra kaže:

MA3CA

utorak, 17.08.2004.

DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAD!

Neki dan sam bio u posjeti kod jednog svog nazovimo znanca, za kojeg mogu reći da je stvarno radoholičar. Ne onaj, naš domaći, iz ureda, koji folira da radi i ostaje prekovremeno kako bi skupio poene kod šefa, nego pravi, nepatvoreni radoholičar – fizički radnik-zidar. Dakle nema kod njega muljanja. Ili je napravio onaj šalung ili nije, nema foliranja. Čovjek radi 12h sati dnevno na građevini (vlasnik firme), 6 dana u tjednu, 300 dana u godini, ne koristi godišnji odmor. Čak je počeo izbjegavati sve kontakte s rodbinom i prijateljima, jer kako sam kaže, to mu je postao teret. Zanima ga samo posao. Želi samo graditi i graditi i graditi. Ma gori je ponekad od Boba Graditelja. Posao mu je postao opsesija i na neki način bolest, totalno otuđenje od obitelji, prijatelja…..

Najbolja mi je bila njegova žena, Jalža, koja se umiješala u naš razgovor: - Đuro se je neki dan zrušil na suncu v nesvest, bude vmrl od tolikoga posla.- Na moju primjedbu da bi bilo dobro da ode na godišnji na par dana kad su si već ove godine kupili apartman na moru odgovor je bio: - JEEE, PA NEMRE ON ITI NA GODIŠNJI, PA ON MORA DELATI, NOVCE SLUŽITI!

Je… ti ja novce ženo, pa udarit će ga šlag na toj sunčini (mislim si ja). I fakat, da Đuro ode Isusu na košarku, familija bi začas propala jer samo on i sin rade. Al' sad kad Đuro još može nikog nije briga za sutra. To što ima 40 kila zajedno s krevetom, nikog pa ni njega ne zabrinjava.

A sin je posebna priča. On naravno radi kod tate i ima 25 godina, nema plaću već isključivo za subotnje izlaske traži tatu novce. Đuro uvijek bude široke ruke i sinu preda mnom svečano izvadi 50 kuna i veli: - EVO TI DRAŽEN 50 KUNA I NE MORAŠ SVE TO POTROŠITI, NEK TI NEKAJ OSTANE I ZA ZUTRA, ZNAŠ DA JE V SELU PROŠĆENJE. Na moju zafrkanciju da bi se trebao ženiti, njegova mama me je prijekorno pogledala i rekla: "NEMA SE DRAŽEN VREMENA ŽENITI, MORA DELATI, IMA POSLA! Jadan dečko, još ni ne zna koliko je jadan. Ali valjda ako nije toga svjestan onda mu ni ne smata.

Razgovor smo brzo nakon toga priveli kraju jer je Đuro moral prepeljati s kamionom nekakvo željezo na gradilište. Ja sam otišao pun neke gorčine i jada i ljutnje i na Đuru i na Jalžu. Bilo mi je samo žao tog "malog" Dražena.

Ali možda i ja griješim, možda ne shvaćam preveliku važnost potrebe rada od 12 sati dnevno, možda ne shvaćam svu ljepotu posla i ushita koji iz njega proizlazi. Možda je to tako jer sam preopterećen obavezama prema obitelji i raznoraznim socijalnim kontaktima s prijateljima i rodbinom. Možda ne shvaćam poantu života koja je ustvari radost prikupljanja novca i slaganja na hrpu. Možda sam ja pobrkao kockice. Ali samo možda i ništa više od tog možda.[Q]
[/Q]

- 14:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #