| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
rubom djubretarstva i djubretarskim filom iznutra... rijetke iznimke... Mozda jedna curica ocekuje poruku, mozda skriveno pronalazenje, mozda ocekuje paznju koju ne dobiva gdje bi trebala dobivati, mozda ocekuje etiketiranje Tuke, mozda ocekuje ignoriranje, mozda ocekuje neprestano dobar sex (vjerojatno ne od mene), mozda ocekuje da platz bude raznovrsniji, da toliko ne smrdi poslije njega, da nam trg bude uredjeniji, da nam novije generacije ucenika budu manje iritantne, da nam najdrazi kafici pocnu pustati narodnu folk muziku, da nam najdraza pizzeria ne stavlja mljevenu sunku na pizzu, bla bla this, bla bla that... SVE U SVEMU, ovo ja sada perem ruke od toga svega... TRI... CETIRI... SAD...! |
|
Zdravo...! Moje ime je Radojka. Mozda Tomica a mozda i ne predajem matematiku. Mozda sam uciteljica razredne nastave, mozda u jednoj od podrucnih skola u grlu ovog nam najdrazeg kraja, a mozda sam zavrsila pravo ali sam putem svatila da to nije posao za mene i sad predajem engleski jer sam izmedju trece i cetvrte godine cuvala englesku nejac. A mozda sam zapravo cistacica gradskih (khm khm) zahoda, mozda sam ocajna majka, mozda sam zaboravljena sestra, izgubljena kcerka, nezapamcena prica, neprenesena pjesma, nepisani zakon. Mozda sam dobra vila, mozda sam dobricina. Mozda sam ljudska nula. Mozda nisam covjek uopce. Mozda sam buket cvijeca. Mozda samo latica. Mozda nisam ni celofan. Stvar je u tome da sam tokom zivota ocigledno napravila par krivih skretanja, putem napravila nekoliko losih procjena, izabrala nekoliko krivih osoba, bila vrlo neiskrena prema sebi. Mozda sam u najtezim trenucima svog zivota izabrala krive oslonce, mozda sam u najsvjetlijim trenucima zivota slavila s krivim osobama. Mora da sam prolazila mostove koje nisam trebala ni graditi, moze biti da mi ti mostovi nisu ni trebali. Zaboravljala sam da ako neznam da onda stvarno neznam, zaborav sam precesto lijecila prisjecanjem. Previse puta sam mislila da me ljudi nisu vrijedni, previse puta sam se zavaravala da sam bolja od drugih, nekoliko puta sam cak i pisala stihove o tome, uzdizala se iznad obicnih ljudi, glumila polubozanstvo jer zivotom nisam uspjela dotaknuti srecu. Izmisljala probleme, pravila spletke, opravdavala svoj nezanimljiv i preravan zivot potrebom okoline da me istice kao odmetnika, da me okolina razapinje, da me ljudi izbjegavaju, da sam trn u svacijem oku, da sam suhi shmrkalj u svacijem nosu (onaj koji piche i svrbi u isto vrijeme). Da sam prekomplicirana, da sam preneobicna, da sam vise nego obicna i prepoznatljiva. Cetvrtkom sam odijevala svoje najbolje krpice, ponedjeljkom sam bila u najboljem izdanju na kavi, htjela sam da svi vide da subotnji izlasci i drzanje visoko nije samo prolazno stanje svijesti vec moj nacin zivota, moj izbor, moja religija. Petak navecer se planiralo, od 5 popodne kad bi ostavila svoj poslovni look iza sebe, cjelokupni scenarij ponasanja od subote ujutro pa sve do nedjelje kasno uvecer. Jebemti, pa svaki dan na poslu sam planirala kakva cu biti taj ostatak dana, malo sam znala biti spontana, premalo sam znala biti opustena. Uvijek sam gledala iza svog ramena, previse puta sam se okretala iza sebe da bi promotrila situaciju koja je prosla, previse puta sam analizirala prosle dogadjaje, toliko jako da bih izgubila pojam o dogadjajima koji su pred menom, da bih izgubila pojam o osobama koje mi ulaze u zivot. I to je, ako je uopce koja osoba htjela uci u moj zivot, ako sam uopce i htjela kojoj osobi dozvoliti ulazak tamo. Ne, nisam licemjerni gad, samo imam malo drugaciji nacin percipiranja okoline, ne gledam druge ljude kroz ruzicasto, ni ne planiram tako skoro. Vecinu vremena ni ne gledam druge ljude jer sam previse zaokupirana sobom. Previse vremena sam zaokupirana nevaznim stvarima, nesto kao vjezbanje nutricionizma i treniranje optimizma. Premalo vremena vjezbam duh, previse vremena sam stup. Pretjerujem, znam. Sad, dok vrtim film nazad za nicim ne zalim. Mozda malo da. Ali nista previse. Mozda tu i tamo poneko pravo skretanje da sam odabrala, mozda da sam tu i tamo dopustila kojoj osobi ulazak u svoj zivot, mozda da sam imala vise strpljenja za ljude oko sebe, mozda da sam u datom trenutku pokusala pronaci u ljudima vise od onog povrsnog cega sam se uvijek zakacila u nadi da su vise slicni meni. NITKO NIJE SLICAN NIKOME. I to me danas izjeda vise nego bilo sto drugo. Sve sam zamotavala u isti celofan. Svi su bili "prijatelji". Svi su bili "poznanici". Svi su bili "ni za jebenih 100000 svjetlosnih godina". Trazila sam previse puta nesto POSEBNO, on je morao biti taj koji je nesto drugacije, nesto bolje, nesto posebnije. On je morao biti taj koji ce promjeniti moj svijet. On je trebao sve ovo napraviti smislenim. On je trebao sve ovo uobliciti u jednu prekrasnu pricu. ALI, nema jebene prekrasne price. Zivot je jebeno mucenje. I ljudi isto. Odnos s njima jos vise. Da ne govorim da je svaki oblik "veze" jos jedna potencija mucenja gore. Rijetko je to ugoda all the fucking time. Precesto je to najgori oblik mucenja koji je poznat modernom covjeku. Previse vremena je to samo "idemo prozivjeti zajedno, izdrzati zajedno jos jedan dan" shema. Zato si danas zelim samo jedno! Zelim si trenutke s tom osobom kad nece biti bitno kako se zovemo zajedno. Prijatelji, poznanici, suigraci, skolski kolege, poslovni partneri, cura i decko. Nije jebeno bitno. Zelim si da oni trenuci koji me vezu s njime vezu i dalje, da oni trenuci u kojima me nasmijava potraju, zelim da onaj osjecaj koji mi se pricinjava da se dogadja da se nastavi javljati i dalje, da onaj nedefinirani osjecaj koji osjecam da prestanem definirati, da taj osjecaj potraje sto duze. Da nemam potrebe smanjivati dozivljaj prema njemu samo zato jer sam si ja zabrijala da bi to bila preocita shema da je on TOLIKO DOBAR, samo zato jer je on bio tu negdje ispred mog nosa a ja ga nisam uspjevala vidjeti ili nije bilo ni momenata da ga uspijem upoznati kakvim zapravo jest (svojom ili njegovom krivicom). Da bar da nemam toliku potrebu traziti nesto "posebno". Da bar da nitko od nas nema. Jer, koliko otrcano i sama zvucim sebi u ovom trenu, svatko od nas je poseban na svaki od posebnih nacina na koji mozemo biti i samo smo ogranicena kopilad ako to nemozemo priznati prvo sebi a nakon toga i onoj posebnoj osobi koju smo nedavno upoznali u nadi da opravdamo svoju zelju da bude bezobzirni kreten kakvim smo ga oduvijek zamisljali, CIJELI JEBENI ZIVOT. ALELUJA! p.s. TKO SE PREPOZNA, KRETEN! |
|
Sjedam na bicikl, danas je dan za šišanje. Uzimam samo 15kn jer, plaćam samo za pola glave! Čelave! |
|
Cjelokupni dojam je PREKRASAN... u toj cijeloj situaciji, u tom cijelom nizu zbunjujucih dogadjaja, u tom cijelom nizu turn of events, cijelom slijedecem nizu dogadjaja koji ce uslijediti, najvjerojatnije onom momentu kad se vise nebudemo poznali (jer to je zapravo buducnost svih odnosa from couple of years from now gdje zapravo nitko nikog vise ne pozna)... I nije tesko voljeti psa, uopce nije. To je ljubav koju nemozes mjeriti, nesmijes mjeriti, koja se ne vaze, koja je totalno reciprocna. Koliko dajes toliko i dobivas nazad. Mozda cak i vise dobijes nazad nego pokazes. Jer on ce doci do tebe, pocet mahat repom, pruzati ti svoje shape, pocet skakat oko tebe jer zapravo time ostavlja dojam da poklanja paznju makar ju u istu ruku tako zahtjeva... Onaj dragi pogled na licu zivotinje dok ju gledas u oci, definitivno znade prepoznati dobrotu iskrenije od bilo cega sto sreces bilo gdje, bilo kada, bilo kako... Jer onaj njezan osjecaj njezinog tijela na mojem (minus kojih 10kg koje moram skinuti do sredine osmog mjeseca) to je moment koji nebi trebao vjezbati s najdrazim nam Bepom (ili koji god ga kurac zvali jer je moj otac nazvao svojeg psa Josip, ali na talijanskom - ironije li?). Taj dio je neprocjenjiv. Ona rosa koja ostaje na jagodicama, koju smo upravo pokupili s njezinih (njegovih) ledja, ruku, vrata. Oni uzdasi, opravdani postupci u samo tom trenu kojih se polusramis dok ih se prisjetis dan kasnije. Hm... Taj dio ne treba bas vjezbat s psom (ili mozda treba, svakom ponaosob ostavljam otvorenu mogucnost)! Taj dio treba biti svakodnevica, ali sa osobom koja bi trebala biti reciprocno draga. Onaj dio kad su hormoni toliko visoko i off the chart da jednostavno mozak nesmije percipirati u tim i takovim trenucima. To moraju biti dogadjaji koji te drze slijedecih tjedan dana, slijedecih mjesec dana, godinu dana, 10 godina (nije bitno kolko) u nadi da ce se to ponoviti, da ce se prvi puta dogoditi, da ce se to barem jednom ostvariti. Jer zivot je toliko jebeno nepredvidiv (i kratak) da to pocinjes shvacati tek nakon bezbroj analiza (besmislenih) koje vrtis over and over and over again. HAVE A GOOD ONE! |
