| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Zdravo...! Moje ime je Radojka. Mozda Tomica a mozda i ne predajem matematiku. Mozda sam uciteljica razredne nastave, mozda u jednoj od podrucnih skola u grlu ovog nam najdrazeg kraja, a mozda sam zavrsila pravo ali sam putem svatila da to nije posao za mene i sad predajem engleski jer sam izmedju trece i cetvrte godine cuvala englesku nejac. A mozda sam zapravo cistacica gradskih (khm khm) zahoda, mozda sam ocajna majka, mozda sam zaboravljena sestra, izgubljena kcerka, nezapamcena prica, neprenesena pjesma, nepisani zakon. Mozda sam dobra vila, mozda sam dobricina. Mozda sam ljudska nula. Mozda nisam covjek uopce. Mozda sam buket cvijeca. Mozda samo latica. Mozda nisam ni celofan. Stvar je u tome da sam tokom zivota ocigledno napravila par krivih skretanja, putem napravila nekoliko losih procjena, izabrala nekoliko krivih osoba, bila vrlo neiskrena prema sebi. Mozda sam u najtezim trenucima svog zivota izabrala krive oslonce, mozda sam u najsvjetlijim trenucima zivota slavila s krivim osobama. Mora da sam prolazila mostove koje nisam trebala ni graditi, moze biti da mi ti mostovi nisu ni trebali. Zaboravljala sam da ako neznam da onda stvarno neznam, zaborav sam precesto lijecila prisjecanjem. Previse puta sam mislila da me ljudi nisu vrijedni, previse puta sam se zavaravala da sam bolja od drugih, nekoliko puta sam cak i pisala stihove o tome, uzdizala se iznad obicnih ljudi, glumila polubozanstvo jer zivotom nisam uspjela dotaknuti srecu. Izmisljala probleme, pravila spletke, opravdavala svoj nezanimljiv i preravan zivot potrebom okoline da me istice kao odmetnika, da me okolina razapinje, da me ljudi izbjegavaju, da sam trn u svacijem oku, da sam suhi shmrkalj u svacijem nosu (onaj koji piche i svrbi u isto vrijeme). Da sam prekomplicirana, da sam preneobicna, da sam vise nego obicna i prepoznatljiva. Cetvrtkom sam odijevala svoje najbolje krpice, ponedjeljkom sam bila u najboljem izdanju na kavi, htjela sam da svi vide da subotnji izlasci i drzanje visoko nije samo prolazno stanje svijesti vec moj nacin zivota, moj izbor, moja religija. Petak navecer se planiralo, od 5 popodne kad bi ostavila svoj poslovni look iza sebe, cjelokupni scenarij ponasanja od subote ujutro pa sve do nedjelje kasno uvecer. Jebemti, pa svaki dan na poslu sam planirala kakva cu biti taj ostatak dana, malo sam znala biti spontana, premalo sam znala biti opustena. Uvijek sam gledala iza svog ramena, previse puta sam se okretala iza sebe da bi promotrila situaciju koja je prosla, previse puta sam analizirala prosle dogadjaje, toliko jako da bih izgubila pojam o dogadjajima koji su pred menom, da bih izgubila pojam o osobama koje mi ulaze u zivot. I to je, ako je uopce koja osoba htjela uci u moj zivot, ako sam uopce i htjela kojoj osobi dozvoliti ulazak tamo. Ne, nisam licemjerni gad, samo imam malo drugaciji nacin percipiranja okoline, ne gledam druge ljude kroz ruzicasto, ni ne planiram tako skoro. Vecinu vremena ni ne gledam druge ljude jer sam previse zaokupirana sobom. Previse vremena sam zaokupirana nevaznim stvarima, nesto kao vjezbanje nutricionizma i treniranje optimizma. Premalo vremena vjezbam duh, previse vremena sam stup. Pretjerujem, znam. Sad, dok vrtim film nazad za nicim ne zalim. Mozda malo da. Ali nista previse. Mozda tu i tamo poneko pravo skretanje da sam odabrala, mozda da sam tu i tamo dopustila kojoj osobi ulazak u svoj zivot, mozda da sam imala vise strpljenja za ljude oko sebe, mozda da sam u datom trenutku pokusala pronaci u ljudima vise od onog povrsnog cega sam se uvijek zakacila u nadi da su vise slicni meni. NITKO NIJE SLICAN NIKOME. I to me danas izjeda vise nego bilo sto drugo. Sve sam zamotavala u isti celofan. Svi su bili "prijatelji". Svi su bili "poznanici". Svi su bili "ni za jebenih 100000 svjetlosnih godina". Trazila sam previse puta nesto POSEBNO, on je morao biti taj koji je nesto drugacije, nesto bolje, nesto posebnije. On je morao biti taj koji ce promjeniti moj svijet. On je trebao sve ovo napraviti smislenim. On je trebao sve ovo uobliciti u jednu prekrasnu pricu. ALI, nema jebene prekrasne price. Zivot je jebeno mucenje. I ljudi isto. Odnos s njima jos vise. Da ne govorim da je svaki oblik "veze" jos jedna potencija mucenja gore. Rijetko je to ugoda all the fucking time. Precesto je to najgori oblik mucenja koji je poznat modernom covjeku. Previse vremena je to samo "idemo prozivjeti zajedno, izdrzati zajedno jos jedan dan" shema. Zato si danas zelim samo jedno! Zelim si trenutke s tom osobom kad nece biti bitno kako se zovemo zajedno. Prijatelji, poznanici, suigraci, skolski kolege, poslovni partneri, cura i decko. Nije jebeno bitno. Zelim si da oni trenuci koji me vezu s njime vezu i dalje, da oni trenuci u kojima me nasmijava potraju, zelim da onaj osjecaj koji mi se pricinjava da se dogadja da se nastavi javljati i dalje, da onaj nedefinirani osjecaj koji osjecam da prestanem definirati, da taj osjecaj potraje sto duze. Da nemam potrebe smanjivati dozivljaj prema njemu samo zato jer sam si ja zabrijala da bi to bila preocita shema da je on TOLIKO DOBAR, samo zato jer je on bio tu negdje ispred mog nosa a ja ga nisam uspjevala vidjeti ili nije bilo ni momenata da ga uspijem upoznati kakvim zapravo jest (svojom ili njegovom krivicom). Da bar da nemam toliku potrebu traziti nesto "posebno". Da bar da nitko od nas nema. Jer, koliko otrcano i sama zvucim sebi u ovom trenu, svatko od nas je poseban na svaki od posebnih nacina na koji mozemo biti i samo smo ogranicena kopilad ako to nemozemo priznati prvo sebi a nakon toga i onoj posebnoj osobi koju smo nedavno upoznali u nadi da opravdamo svoju zelju da bude bezobzirni kreten kakvim smo ga oduvijek zamisljali, CIJELI JEBENI ZIVOT. ALELUJA! p.s. TKO SE PREPOZNA, KRETEN! |
