O autorici
Ovog puta odbijam objaviti svoje pravo ime, ali možete me zvati Evelyn. Evelyn Dobbin, punim lažnim imenom i prezimenom.
Ulazim u 23. godinu svog života i nisam najsretnija zbog toga jer imam osjećaj da to donosi i određenu odgovornost koju još nisam spremna prihvatiti. I nisam sigurna da ću ikada biti. Jako volim Balaševića (ne na onaj izlizani način na koji ga danas vole sve 15godišnjakinje) i divim se njemu i njegovom radu. Odrasla sam uz njegove pjesme i neću promijeniti mišljenje o njemu, ma kako se svijet mijenjao.
Uglavnom hodam svijetom sa širokim osmijehom i trudim se biti pozitivna kod stvari kod kojih je to imalo moguće. Sretno sam zaljubljena i uživam u toj vezi koliko god mi se to dopušta. Vjerujem da je moja potraga prestala onoga trenutka kad sam njega upoznala. Nadam se da će i ostati toliko dobro. Puno čitam i puno pišem, to mi pruža neizmjerno zadovoljstvo, a rado uživam i u prirodi. Pa to je uglavnom sve što smatram bitnim.
Što tvrde mudraci:
"Meni je draža opasna sloboda nego mirno i sigurno ropstvo."
J.J. Rosseau
"Tajna slobode počiva u hrabrosti."
Perikle
Što tvrdim ja:
Slobodan si onoliko koliko vjeruješ u to i sami odgovaramo za svoju slobodu. Uvijek se trebamo truditi dosegnuti još veću visinu, uvijek se vinuti dovoljno visoko da imamo čist pogled na svijet, a da ne boli ako padnemo.
Što tvrde mudraci:
"Voljeti nekog znači pristati da ostariš sa njim."
A. Camus
"Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost."
D. Alighieri
Što tvrdim ja:
Ljubav je temelj svega. Života, za početak. Svima nam je potrebna, ma što tvrdili. Ljubav sa obje svoje pratilje.
Što tvrde mudraci:
"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela."
Aristotel
"Prijateljstvo nam pokazuje da ni u jednoj tuzi ni radosti nismo sami."
P. Brown
Što tvrdim ja:
Prijatelj je podrška, prijatelj je dio nas. Nije važno koliko prijatelja imamo, nego koliko nam oni vrijede.
Potpuno sivo.
Sjedim za radnim stolom i pijem kavu. Prvi put od kad znam za sebe ona nema okusa, ne stvara mi nikakvu ugodu. Gutam ju gotovo iz navike, kao što dišem, kao da moram.
Vani pada kiša, kao uvijek, a nešto kažu da bi mogao i snijeg. Kao da nije svibanj, što je tom vremenu? Svjetlo je prigušeno i soba je poprilično tiha, izuzev tihog udaranja kapi kiše po prozoru.
On je otišao. Otputovao je u Sarajevo na nekoliko dana. Od toga je prošlo svega nekoliko sati, ali ja već ne znam kud bi sa sobom niti tko mi nosi glavu. Koji sam patetik, ha? Nije otišao ni na kraj svijeta, niti na 6 mjeseci, samo x dana, a ja sam izgubljena.
Skripte iz hrvatskog viču "PROČITAJ ME!", filozofija viče "POKRENI SE", ali ja samo gutam kavu i zurim u sivo, u mokro...
Vani grmi, gromovi obasjavaju sobu da se povremeno čini da je vani dan. Ali nije. Vani nije dan, iako ne vidim mjesec, iako ne vidim zvijezde. Ovaj dan nije za ništa nego da ga prespavam.
Odlučim uvući glavu pod dekicu, pa laptop i knjige ostavljam na stolu i odlazim do kreveta.
