Sjedim na krevetu u sobi. Vani je opet tmurno i pada kiša. Ovaj grad, uostalom, nije ni naučen na nešto drugo. Uvijek se iskreno iznenadi ako slučajno proviri sunce.
U pozadini svira lagana muzika, stvar je nova, ali meni zaista draga. Nisam loše volje, naprotiv (iako ovo vrijeme lagano ubija volju za životom). Gledam kojom brzinom putuju oblaci. Poprilično brzo, s obzirom na to kako teški izgledaju. Uvijek me podsjete na prolaznost. Možda života?
Jučer sam shvatila koliko je zdravlje velika stvar. Izašla sam iz ordinacije, a on je napeto sjedio u čekaoni. Budući da sam izašla s osmijehom, i on se nasmijao.
"Što je bilo?" upitao me još uvijek pomalo nervozno.
"Poslala me na neurologiju. Na EEG." na usnama mi se još držao osmijeh. Nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije. A bila je ozbiljna. On se smrknuo.
"Rekla je da nema razloga za paniku." rekla sam to tvrdoglavo se trudeći vjerovati u isto. Čvrsto me stisnuo za ruku.
"Što je bilo?" upitao je ponovno.
"Imam dvoslike na desno oko. Na lijevo mi se muti." Onda je odahnuo. Znao je o medicini puno više od mene i informacije su mu puno brže dolazile do mozga. Meni je trebalo malo duže. Ja još uvijek nisam bila svjesna ničega. Prvo žele otkloniti sve mogućnosti, prvo žele odraditi onaj najgori dio. Ako tada bude sve u redu, poslat će me okulisti, vjerojatno mi dati naočale za čitanje...
Danas te ima, već sutra nisi tu. Još uvijek ne shvaćam što se događa, ali shvaćam koliko je zdravlje velika stvar.
Misli mi prekida majka koja mahnito ulijeće u sobu.
"Naručila sam nam bocu dobrog vina za sutra."
Nasmijala sam se. I ona napokon shvaća da nema više dijete pred sobom. Napokon shvaća da joj u kući živi nezaposlena prasica koja se silom trudi upisati dobar fakultet, bez obzira na sve. Tvrdoglava sam ja, uspjet ću. Samo nek je nama zdravlja, majko. Samo nek je nama zdravlja. Pa i ako bude trebalo nositi naočale, neka. To i nije ništa strašno. Preko toga ćemo lako ako će sve ostalo biti u redu.


P.S.
Sretan vam Uskrs, ljudi. Dobro se najedite!
I dakako, slobodno predložite temu za dalje. Čuvajte zdravlje, i do pisanja.

Uvijek me muči taj prvi post. On se nekako mora sjajiti (ili samo ja tako mislim?), pa da cijeli blog zablista od njega. On se nekako mora iskazati, da bi čitatelji htjeli nastaviti čitati dalje, on mora važiti jer je sve nakon njega puno, puno lakše.
U blogovskim sam vodama već zaista dugo vrijeme, više od 6 ili 7 godina. Nisam nova ovdje i svašta sam naučila, ali nikako da se opustim s tim prvim postom.
I pišem ga ponovno, sa svime krećem ispočetka, uvjeravajući sebe da sam starija i pametnija, da će ovog puta biti bolje...a hoće li? Vjerojatno hoće, od bloga nikada nisam uspjela pobjeći, pa vjerujem da se to i neće promijeniti. Ovog puta pokušavam ostati anonimna, jer mi je puna kapa svih velikih i pametnih koji me osobno poznaju, a ne znaju tko sam, pa kad pročitaju što se skriva u meni, onda su iznenađeni i njihova je veličina poljuljana. Poljuljana? Čime? Mnome?
Nemojmo o tome. Niska sam, i općenito nisam velika, pa ne ljuljam ništa osim povremeno svoga ponosa, ali kažu da su to normalne stvari kod normalnih ljudi. Pa neka. Vjerujem i volim riječi, brzo sam naučila pisati i od onda ispisujem, trabunjam, filozofiram, i svima je već dosta toga, ali ja se ne dam. Drugačije i ne znam, da iskreno kažem.
Ne znam što je sad aktualno u blog svijetu i što se sad na blogovima piše, nije me bilo neko vrijeme, ali moj će blog, pretpostavljam, biti isključivo osobne prirode, ali ne obećajem da se povremeno neće ubaciti neki politički ispad (zbog ove situacije, što bi se reklo) ili bilo kakav kritički pogled na svijet.
Pa dobro, da ne pretjeram već u početku (bit će toga kasnije), za sad šaljem veliki, srdačni pozdrav.


P.S.
Otvorena sam za sve prijedloge tema za iduće postove, samo recite ako vas što zanima :)