|
I pri kraju još jednog radnog i prilično napornog dana, sjedim u svojoj sobici u centru Osijeka, sama. Razmišljam o svemu po malo, slušajući glazbu i u zadnje vrijeme, pušeći cigaretu.
Uživam provoditi vrijeme sama, kada cimerice odu svojim kućama, a dečko se nalazi kilometrima daleko. Pa što? Drag mi je,ali ga ne volim. Stojim ja tako na prozoru svoje male sobice od par kvadrata, pušim i razmišljam o jedinoj osobi koju sam iskreno voljela u životu i koju još uvijek nisam preboljela. Razmišljam o tome kako je život čudan i kako te uvijek odvede tamo gdje se najmanje nadaš. Ne žalim za ničime, osim za jednim dijelom svoga života koji sam provela sa svojim crnim anđelom. Razmišljam gdje je on sada, s kim je i što radi. Da li da mu se javim? Ne, neću. Već sam se dovoljno puta ponizila i priznala mu sve što osjećam za njega. Volim ga i to svim srcem, još uvijek! Iako sam s drugim samo iz razloga da ne budem sama i da imam nekoga kom ću se moći javiti porukom, razgovarati na mobitel i gledati film. Očajno, ali istinito. Ne volim biti u njegovoj blizini. Živcira me sve što radi iako bi napravio sve da bi mi udovoljio, ali ja si jednostavno ne mogu pomoći. Ne mogu ga zavoljeti zato što je dobar prema meni. Treba imati ono nešto....osmijeh koji kada vidim, oprostim mu sve pogreške, osmijeh pomalo lažljiv,a opet tako zavodljiv. Mora imati tajanstveno smeđe oči koje samo promatraju,a malo toga govore. Crnu kosu koja će mi uvijek biti na pameti. Užasno je važno da ima ruke frajera koje će same odlučivati gdje će samnom i unatoč opiranju, one će raditi po svome. Treba imati ono nešto što će me na prvi pogled zaintrigirati i oboriti s nogu. Bojim se da više to neću naći na nikome, a opet, znam da je život nepredvidim i smatram ako mi je netko suđen, ništa nije nemoguće pa tako ni naš ponovni susret. 
Ne žalim se. U početku sam žalila sama sebe, provodeći vrijeme u sobi i plačući za nečim što sam izgubila, svojom greškom ili greškom te druge osobe. Sada je nebitno. Znam samo da me svaka ova tužaljka koju slušam podsjeća na tog momka. Neodređenog momka, u čijim očima nikada ne doznaš o čemu razmišlja,ali već nakon nekog vremena naslućuješ što ga pati. Znam da i on sada negdje pomisli koji put na mene jer sam ne tako davno dobila poruku upravo od njega. Da, od tog mog vječitog anđela. Anđela koji zbog svog ponosa nikada nije želio priznati što zapravo osjeća prema meni i što mu smeta. Nikada prema nikome nisam osjetila nešto što bi mogla smatrati pravom ljubavi, i onda kada pronađem osobu čije mi mane ne smetaju već su mi simpatične i volim ih, ta me osoba razočara. Naravno, pitam se zašto je to tako moralo biti. Osjećam kao da mi život nije potpun. Jednostavno mi fali. Želim što manje odlaziti doma, da ga ne vidim jer svaki put kad ga ugledam, vrati se ona želja da ga opet zagrlim. Svaki njegov pogled me ubija,a ljubomorna sam na sve osobe kraj njega. One su u mogućnosti dodirnuti ga, slušati njegov glas i pričati mu, a ja nisam.
No, sada barem shvaćam kako je istinita da se sve u životu vraća kad tad. Odlazim sad maštati o nečemu što vjerojatno nikada više neću imati, no nada uvijek postoji.
Fališ mi anđele... 
|
