...someday...i will move away from here...

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

dizajn by:~°MijAnA°~

Šta ima na ovom blogu....

nećete naći ništa pametno...zato vam preporucujem da ne čitate...NAPOMENA: blog nije za one slabog srca!

~SRANJA~

~NEMOGUĆE JE ŽIVJETI DOK NE PRONAĐEŠ NEŠTO ZA ŠTO VRIJEDI UMRJETI!

~AKO TVOJE OČI PLAVE LJUBAV JEDNOM ZABORAVE...NEK SVE PROĐE....NEK SVE STANE!

~ČUVAJ ME U MALOM KUTKU SVOG SRCA! NEKA TI MOJE MISLI NE REMETE NI JEDAN TRENUTAK ŽIVOTA, A VOLI ME TEK TOLIKO DA ZNAM DA POSTOJIM!

~BIT LJUBAVI NIJE NAĆI SAVRŠENU OSOBU..VEĆ NESAVRŠENU OSOBU VOLJETI SAVRŠENO!

~JEDNOG DANA KAD MI SE ZAMRZNE SRCE, ZABORAVIT ĆU ŽIVOT, SEBE...ALI NIKAD JEDNE OČI, POGLED USNE....JEDNOG ANĐELA...TEBE....!

~DUBOKO VJERUJ U ONO ŠTO ŽELIŠ I ZNAJ DA JE IZGUBLJENO SAMO ONO ČEGA SE ODRIČEŠ U ŽIVOTU...I POŽELI DA NIKADA NE IZGUBIŠ VOLJENO...I NE ZAVOLIŠ IZGUBLJENO!

~U RAJU DI SE SUNCE BUDI...MOŽDA SE BUDEMO VOLJELI KAO DUŠE...KAD NISMO KAO LJUDI!

~DOK SE VOLI, DOTLE SE I PRAŠTA....

~ZAŠTO POSTOJI LJUBAV KADA JE TAKO SLIJEPA....TAKO TUŽNA, OČAJNA....ALI LIJEPA.....ZAŠTO????

~NE BUDI UVJEREN DA SI SAM I DA ŽIVIŠ SAMO ZA SEBE...ZA NEKOG SI ROĐEN I NETKO JE ROĐEN ZA TEBE!

~JA TVOJE GLUPE ODGOVORE NIKAD NISAM UVAŽILA....REKAO SI ŠTO ME IDE SAMA SAM TO TRAŽILA...I PONEKAD SE ZAPITAM ŠTO ĆE OSTATI OD VAS...SMRT RAZDVAJA LJUDE...ZNAŠ TKO RAZDVAJA NAS....

~TRUDIM SE DA ZABORAVIM...ALI JAČE JE TO ŠTO OSJETIM...KAŽU MI JEDNOM PRESTAT ĆE...JER LJUBAV I MRŽNJA SU NA CRTI...KAŽU KAO OBLAK NESTAT ĆE...AL JA ĆU TEBE VOLJETI DO SMRTI

~HRABROST I PONOS NISU ISTOM RUKOM OTKINULI ISTI CVIJET...LJUBAV I LUDOST GOTOVO SU JEDNAKE A NE PRIPADAJU U ISTI SVIJET....

~JEDNOM ĆU TI NEŠTO REĆI KAD NESTANU SVI TRAGOVI KIŠE...REĆI ĆU TI DA SI MI ZNAČIO PUNO....ČAK PREVIŠE!

~NE PITAJ GDJE SAM OŠLA, MOJA SREĆA ODAVNO JE PROŠLA...JA SADA TRAŽIM SVOJ PUT, PUT U TIŠINI....ODAKLE SAM DOŠLA

~NAJSRETNIJI LJUDI NISU ONI KOJI IMAJU ONO ŠTO JE NAJBOLJE, VEĆ KOJI NAJBOLJE ISKORISTE ONO ŠTO IMAJU!

~LJUBAV KOJA JE MOGLA UMRJETI I NIJE BILA LJUBAV....

~ŽIVOT JE LJUBAV- UŽIVAJ U NJEMU!

~ŽIVOT SE NE MJERI BROJEM UDISAJA KOJE NAPRAVIMO, NEGO TRENUTCIMA KOJI NAM ODUZMU DAH!

~VOLIM TE ZBOG ONOG ŠTO JESI, ZBOG TVOJE ISKRENOSTI , OPTIMIZMA, VOLIM TE JER SI STVARAN I REALAN...VOLIM TE JER SI POSEBAN!

~ŽELI SAMO ONO ŠTO MOŽEŠ IMATI...I IMAT ĆEŠ SVE ŠTO POŽELIŠ...!

~ŽIVI ŽIVOT KO DA TI JE SVAKI TREN POSLJEDNJI, JEDNOM SIGURNO NEĆEŠ POGRIJEŠITI!

~SMIJEŠI SE...SUTRA ĆE BITI GORE...

~NEVJERNI IMAJU GRIŽNJU SAVJESTI...VJERNI SE KAJU!

~GRIJEŠITI JE LJUDSKI ALI JE OSJEĆAJ BOŽANSKI!

~možda ću tad reći ti sve ali danas još ne...to ne rade velike djevojke....one tek nasmiješe se...i odu bez tuge jer tuga dolazi kasnije....

~ponekad imaš taj filing da je cijeli jebeni svijet u kurcu...imaš taj trip da ljudi uporno šire mržnju...teška osećanja...kao fol tako im je lakše, bolje il šta već...šta ja znam...e onda skontaš da u srcu ipak imaš mesta za onu pravu ljubav, i totalno ti se jebe za sve, u glavi ti samo sine misao da voliš i kažeš sebi - ja volim!

~Tražim te, sanjam te pijanim očima, u noćima, u tuđim licima,u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je naš?

21.10.2006., subota

...na kraju pljunut ćeš...i odustati...a sjećaš li se što si rekao??? rekao si da me VOLIŠ !!!

...ovo neće biti nimalo zanimljiv post...ne trebate ga ni čitat...
pišem ga zbog sebe....pišem ga jer moram negdje izbaciti one riječi koje bih htjela vrištati, a ne mogu jer ih moram držati zarobljene u sebi...
...moram glumiti....
da sam bolje....to očekuju od mene....to ja očekujem od sebe....želim bit bolje....želim zaboraviti....i želim dalje....želim te prestati voljeti....stvarno želim....
zbog sebe....
tako je svaki dan....sve je isto....potpuno isto....probudim se....moram protiv sebe....protiv svojih osjećaja....
I onda... kada padnu svi zastori... kada se ugase blještava svijetla pozornice ostanem sama... I plačem... jer zaista ne znam što bi drugo napravila osjećajući se tako usamljeno, prazno i nevažno...
plačem....priznajem da plačem....
uvijek kad sam sama....
pokušavam te tako istrest iz sebe....iz svojih misli....ali ne ide....
postaje sve gore i gore....

Eto,najiskrenije... Poželjela sam danas kada sam se vraćala doma da me pukne auto... Sramim se te pomisli, ali zaista sam baš onako, iskreno to poželjela... Znam da nikada ne bi mogla dignuti ruku na sebe... Prevelika sam kukavica, previše volim život i premalo je stvari zbog kojih bi to uopće imala razloga napraviti, ali eto poželjela sam da to netko napravi za mene... Da jednostavno nestanem... Da se utopim, isčeznem...
Baš onako kako sam nekad znala nestati u beskrajnom plavetnilu njegovih očiju...

Odvratna sam... Ljudi nemaju krov nad glavom, neizlječivo su bolesni, nemaju za kruh, a ja... Sebična i egocentrična kao uvijek plačem i omalovažavam svoj život zbog čega? Zbog ono malo ljubavi koja mi fali? Koju sam onako odlučno odbijala od sebe? Koju sam pustila da mi iscuri kroz prste kao zrnca pijeska? Koju sam sama odbacila tražeći nešto drugo? Nešto tako glupo... nevažno... banalno... jadno... Recite mi da sam sama kriva... Jesam... I to najviše boli...
Ne znam koji je ovo put da plačem zbog njega... Možda je danas prvi put onako do kraja iskreno... Možda sam danas prvi puta shvatila onako nepovratno i bolno da je on bio jedina stvar u životu do koje mi je bilo stalo... i do koje mi je još uvijek stalo...
Nikada nije bio savršen... Možda ću ga jednog dana gledati sa smješkom kao neku pomalo dječju zaljubljenost... Prvu ljubav... Slatku uspomenu... Možda ću se tada smijati sama sebi kako sam mu mogla pridavati toliko važnost... Molim Boga da to jednog dana bude tako... I da taj dan brzo dođe... I eto, brišem suze... Maskara mi se razmazala... Ne izgledam nimalo savršeno... Baš sam onakva kakva jesam ispod sjajne i nasmješene površine... Poput uništene razmazane slike koja je mogla postati pravo umjetničko djelo...

Svaki dan....kad prođe pored mene....
tisuće mi misli proleti kroz glavu....tisuću sjećanja....tisuću naših zagrljaja....
tisuću puta shvatim koliko ga volim.....
prolazim....istim onim mjestima....gdje smo do nedavno prolazili zajedno....
sad sam sama...
gledam u ljude....sretne....zagrljene...pitam se hoce li zavrsiti kao ja....
pitam se....imaju li snage....za sve to....
imaju li snage...ili ce vec sutra kao duhovi prolaziti tim mjestima...isto kao sto ja sad prolazim...
ne razmisljajuci o buducnosti....
samo o proslosti....
samo o nama....
prošla sam tako milijun puta ovaj tjedan tim mjestima....i tek jučer....shvatila sam da ga više nikada neću imati...
Nekad neke prilike zauvijek pobjegnu... Neki vlakovi zauvijek odu... I koliko god mi trčali za njima, koliko god ih mi pokušavali vratiti ne možemo...
Naše je vrijeme iscurilo...
Zarobljena sam negdje između prošlosti i sadašnjosti... i ne mičem se s mjesta... i volim ga onako dječje... Kao što može voljeti nevino dijete koje ovaj svijet nije iskvario...
... Volim ga svim svojim lažima i svim namještenim osmjesima... Volim ga toliko da osjećam da ne mogu voljeti ništa na svijetu osim njega... Ali nikada mu to ne bih mogla reći... više ne...
Toliko sam izgubila samu sebe iza svih tih maski da mislim da čak niti on više ne može pronaći onu pravu mene...

Znam da nikada neću biti ista... I mrzim ga zbog toga... Isto onoliko koliko ga volim... Ali ako ništa drugo... Dala sam taj posljednji komadić iskrenosti osobi do koje mi je stalo... I zato plačem... Jer ne znam kako ću ovakva pokvarena, prazna i površna živjeti dalje... Kako će me itko opet voljeti? Želim li uopće da me netko nakon njega voli?
Mogla bih pisati još tri dana i ne bih mogla napisati kako se osjećam... I mogla bi tisuću puta reći da ga volim i ne bi bilo dovoljno... I mogla bih postati tisuću puta bolja nego što jesam da znam da bi ga to vratilo... I mogla bih moliti Boga deset godina,ali znam da ga to ne bi vratilo... A teško je živjeti s tim...
On je vlak koji mi je otišao iz života... Vlak za koji sam već imala kupljenu kartu u prvom razredu... A ja sam stajala na peronu i gledala kako odlazi... I još uvijek stojim na tom peronu...
A on je otišao... i neće se vratiti...
Želim zaboravit....
I zaboravit ću...
Ali zaboraviti i prestati voljeti nije isto....

- 12:35 - Komentari (22) - Isprintaj - #

12.10.2006., četvrtak

...kaži mi u lice...da ne voliš me...i da me nikad nisi volio....

Nikada, moja tugo, nećeš znati kako mi je!
Nećeš saznati da su mi suze postale dio života.
Polako i teško se navikavam na bol; koji je također dio moga života...
Najljepše i najbolje se osjećam u kući!
Bar ne susrećem ljude i ne moram pred njima glumiti da sam sretna...
Nikada mi se nisu sviđali lažni osmjesi... Tvoji lažni osmjesi!
Tražila sam od tebe tako malo, samo da me zavoliš.
Pružila ti svu svoju ljubav a zauzvrat dobila podsmijeh tebe i tvojih prijatelja!
Svima govorim da sam te zaboravila, da sam sretna i bez tebe...
To radim da im ne moram stalno odgovarati na pitanja o ljubavi...
Tim njihovim pitanjima stalno se vraćam u, ne baš tako davnu, prošlost!
Pa zato izbjegavam da me to pitaju i govorim im da sam se ponovo zaljubila...
Da sam tek sad uvidjela da si ti bio samo jedan hir i prolazna faza u mome životu.
Oni mi i povjeruju. Ali...
Oni ne znaju i neće nikada od mene saznati da ja tebe, ipak, neću zaboraviti, a ni prestati voljeti. Stranice dnevnika moga života su prazne. Svi oni koji su mi potrebni (ovdje mislim, posebno, na tebe), nalaze se u tuđim životima!
A što je najgore!? Svi oni, koji će tek doći, već su nečije ispisane stranice!
Stranice dnevnika moga budućeg života će zauvijek ostati bijele!
Sa točkom na kraju nečega, čega nikada nije ni bilo...
A VOLJELA SAM TE, SAMO DA ZNAŠ!!!

Velika pusa...i hvalaaaaaaaa...Sandrici...Miji...Gali...Lorni...Saneli...Zrinki...Ani....Martini...itd...itd...
pozdrav

- 22:22 - Komentari (42) - Isprintaj - #

...prokleti sretni zagrljeni ljudi...te uloge su bile naše...samo MOJE i TVOJE...a gdje smo sad? gledaj u mene...NEMA MENE....

Zatvorila sam oči.
Predamnom opet jedna od onih slika.
Naglo sam ih otvorila osjetivši suze u očima.
Kad god bi pokušala šapnuti nekome koliko mi je u tom trenu potreban, tijelo bi i dalje ostalo nepomično ležati i samo se boriti sa slikama koje su se bijesno nizale u mojoj glavi.
Gledala sam kako dan prolazi i sjetila se ponekih riječi u glavi upućenih nekome.
Pokušala sam ustati i uspraviti se, no tijelo kao da je obavila gomila boli.
Opet sam zatvorila oči.
Osluškivala sam prolaznost u vlastitim mislima i pokušala otvoriti usta.
Progutala sam krik i izgubila se u njemu.
Više se nisam znala vratiti.
Osjetila sam užasan strah.
Osjećala sam se ranjivijom no ikad i to me je samo još više tjeralo da se povučem u sebe.
A ne smijem...
ne želim...
jer treba mi...
nedostaje mi...

Danas sam jedna od
Ostavljenih..
Slomio si mi krila,
Uništio duh,
Ugasio plamen i
jednostavno...
Najjednostavnije..
Otišao..

hvala Sandri koja je plakala samnom dva sata...i Miji koja je uvijek tu kad je trebam...i Lorni i Gali i ostaloj ekipi iz razreda koji su uz mene...i hvala svima na komentarima...

pozdrav

- 10:24 - Komentari (28) - Isprintaj - #

10.10.2006., utorak

...prisiljen da razmisljam ja shvatio sam sve....NISAM roden da budem heroj....o ne ne ne

...Izbrisao si sve poznate puteve, porušio granice i opet ih ponovno sagradio...
Netko je nekad imao hrabrosti riskirati i vjerovati u druge...
Danas više nema....
Suze su se stopile sa kišom i kao da ih nema.
A uvijek će biti tu... uvijek ce ih netko osjećati i žaliti za nečim, uvijek će netko plakati za nekim, i uvijek će netko negdje čekati na nekog.....
A suze ce i dalje teći.....
I kao da je vrijeme preuzelo svu glavnu ulogu....

A odrekla sam se ga..
bacila sam ga kao i sve svoje snove...
I tek sad vidim.. koliko tog ću propustiti..
Tek sad vidim koliko tog mi je bilo dozvoljeno sanjati a ja to nisam radila.
I hoće li samo vrijeme biti dovoljno da izbriše svu bol koju osjećamo????
Netko se stvarno trudi.. stvarno želi da uspije i učinio bi sve da bude tako...
Netko je cak i spreman pustiti sve da bi jednom to opet ponovo pokupio kad ono bude spremno..
No nemoguće je.. Jer da li će do tog dana jedno od njih naći mir?
Neće.....

Uvijek postoje oni trenuci u kojima ostanemo potpuno sami..
pa makar to bio trenutak.. no prevelik je..
I to traje tako dugo dok opet ponovo ne smognemo hrabrosti riskirati i zakoračiti na neki novi put.
A na kraju opet završimo na početku.. i uvijek se vrtimo sve dok ne shvatimo da stvarno vise nema smisla.
No većinom prekasno vidimo pogreške...
a tako je malo potrebno za sreću...
Htjela bih vjerovati...
biti jaka i vratiti onaj dio sebe kojeg sam izgubila...
Jer toliko mi nedostaje..
Da...

uvijek prekasno shvatimo koliko bogatstvo smo posjedovali...
Prvo to moramo izgubiti pa da bi ga poceli cijeniti.
Žao mi je..
što sam i ja bila takva..
što sam prvo morala sve izgubiti pa da bih tek onda počela malo drugačije gledati na neke stvari i početi ih cijeniti..
ŽAO MI JE ŠTO POSJEDUJEM TAKO MALO HRABROSTI....I ŽAO MI JE ŠTO TI POSJEDUJEŠ TAKO MALO HRABROSTI!!!

- 19:52 - Komentari (61) - Isprintaj - #

08.10.2006., nedjelja

...ti neznaš kako NIŠTA boli....

opet post...
postajem dosadna....
hvala na komentarima....puno....
ovako puno ih nije bilo vec dosta dugo vremena....
danas je šugav dan....
neznam zašto ali je....
sutra škola....još gore...
ili možda bolje....ne mislim na neke stvari...koje me opsjedaju cijeli dan
danas mi tak nekak...čudno sve....
jako jako dugo se nisam ovako osjecala...
kao da mi fali nekakav dio ( osim mozga naravno)...
neznam....
čudno....
čak sam išla učit...da se maknem tak od nekih gluposti o kojima mislim
naučih par stvari....niš specijalno...nije mi išlo baš....
probala sam čitat neku čudnu knjigu...na kojoj piše da je snažna...mračna i beznadna...točno tako
ali zatvorila sam ju nakon 12. stranice....
opet neznam zašto....
nedjeljom nikad ne idem van....
al danas sam ošla....
kak se ono kaže...u društvu se sve zaboravi....
čak sam i piva ulila u sebe i to podosta....
al NIŠTA...
jednostavno večeras nisam za NIŠTA....sranje
bit ce bolje
opet to kažem
moram....
natjerat cu se da bude bolje....
ooooooo da...ocu
današnji dan je zapravo jedno veliko NIŠTA....
a ponekad ni ne primjetimo
koliko NIŠTA boli....

Htjela bih…
te zagrliti i reci ti da ce biti bolje…
poloziti ruke na tvoje obraze i nasloniti svoje celo na tvoje…
zagledati se u tvoje oci i izgubiti se ko svaki puta do sada…
odvesti te na mjesta koja drugi ne znaju…
sakriti te tamo i zauvijek te imati…
pokloniti ti svoj osmjeh i obrisati svaku suzu sa tvog lica…
dati ti sve sto si izgubio na putu…
pokazati ti kako je lako nekad skupiti snagu i izboriti se za svoje…
reci ti da sam uvijek tu kad me trebas…
i samo ti reci koliko te volim…
vOlIm Te

- 23:06 - Komentari (42) - Isprintaj - #

07.10.2006., subota

...yOu DoN't fEeL Me hErE AnYmOrE...

...konačno da i ja napišem jedan post....al samo jedan...
...ne stignem od fucking škole...issse bože previše me zamara....
iam filing da ćem crknit svaki tren....užaaaaaas....jedino što iam reć u vezi škole je da jedva čekam praznike
e da....jedino što je dobro je društvo....jako volim svoj razred...i naravno moju Sandricu...i eo sad...da ne bih zaboravila....moram pozdrafit....Galicu...Sanelu...Dinu...Martinu No.1...Martinu No.2...Zrinku....i bla bla bla...ostatak još....
upravo sam se vratila...bila spavat kod Sandre....bile mi sinoc vani....bolje da nismo...proklinjem jebeni trenutak kad smo izasle van....
al svejedno nam bilo zakon kod Sandre...hehe....šprdale se....pa se mlatile jastucima....pa ja njoj pisala zadaću iz njemačkog....hehe....sve dok nismo zaspale...onda smo čekale da nam pošalju sms....al poruke naravno nisu dolazile...bar meni....pa sam zaspala...hehe....i eto...probudile se...i ja sad došla kuć....
ubija me ovaj nered tu....krečeju mi stan jebeni....mrzim te valjke...fuj i tu boju...i sve ih mrzim
i tak....

iskreno rečeno...osjecam se jadno....neznam zašto...
nije ni bitno...proći će...

...The worst is over now and we can breathe again
I wanna hold you high, you steal my pain away
There's so much left to learn,
and no one left to fight
I wanna hold you high and steal your pain...

...And if I bleed, I’ll bleed,
Knowing you don’t care.
And if I sleep just to dream of you
And wake without you there,
Isn’t something missing?
Isn’t something...

...Lying in my bed again,
And I cry 'cause you're not here.
Crying in my head again,
And I know that it's not clear.

Put your hands, put your hands,
Inside my face and see that it's just you.
But it's bad and it's mad and it's making me sad,
Because I can't be with you....

eto nećem više pisat....hehe...
sam ću stavit još jednu pjesmicu....
zato što....ovaj dan je za neke poseban....

Kad me okuje tama lancima
I samoća zaprijeti životom,
Kad me zagrli strah svojim rukama,
Znam, ti si tu...

Kad mi jeseni donesu suze
I tuga ostavi pismo ispred vrata,
Kad mi prijatelj okrene leđa,
Znam, ti si tu...

Kad mi svijet zaboravi ime
I zadnja zvijezda zatvori oči,
Kad se izgube stope na putu,
Znam, ti si tu...

Kada djetinjstva izbljedi sjaj
I sjećanja zauvijek odu,
Kada jutro mi donese kraj,
Znam, ti si tu...VoLiM tE!

- 12:38 - Komentari (57) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>