Stav
Na jutrošnje pisanje bloga potakla su me razmišljanja nekih ljudi sa drugih stranica. Moram priznati da sam jako neugodno iznenađena jer sam otkrila koliko se bijesa, ljutnje pa čak i mržnje krije u mladim ljudima. Jako puno frustracija i nemira. Zgrožena sam! Kako možemo očekivati da nam djeca budu bolja kada im ni sami ne pružamo bolji primjer?!? Imam osjećaj da dosta nas u startu imamo dobro mišljenje o većini blogaša. To su ljudi koji iznose svoj privatni život želeći to, iz ovog ili onog razloga, podijeliti s drugima. I kada se svi nađemo na takvim stranicama mislimo da smo "prike". I ustvari uopće ti ljudi ne moraju biti u pravu. Pri tome ne mislim na one koji pokazuju lažno lice nego na one koji smatraju da su u pravu i iznose nam svoju priču (a znamo da svaka medalja ima dvije strane). Ma znam da se podrazumijeva to što govorim ali se pitam da li je ikome od vas ikada palo na pamet da ta neka osoba sa svojom "tužnom" pričom uopće ne mora biti u pravu?
Mladi ljudi su skloni osuđivanju drugih i agresivnom ponašanju. Nitko više nema "vremena" za riješit (ili barem pokušat riješit) svoj problem sa osobom koja je taj problem i uzrokovala nego nam je lakše to ispovjedit drugoj osobi i samo dodatno palit atmosferu. Dobro mi je jučer jedan kolega rekao da otkud moja direktorica može znati što se meni vrti poglavi kad to ne govorim njoj nego njemu. I ima potpuno pravo! Bez obzira što sam ja totalno napaljena na posao i želim i ovo i ono, ona to nikako ne može znati već, dapače, može pomisliti da mi je ovako sasvim dobro i da se ne želim previše zamarati.
Neku večer me muž pitao kakav je on meni muž? Kakav si ti meni muž?!? Prvo sam pomislila pa otkud mu sad to a onda sam shvatila da se to jako rijetko pitamo i užasno malo razgovaramo. Kada smo se uopće zadnji put to zapitali?? Kakvi smo partneri, kakve smo kolege, prijatelji, djeca.... Zar nas prava i iskrena ljubav ne tjera da budemo bolji ljudi i da partneru želimo udovoljiti. Naravno da je lakše dreknuti i napuniti mu glavu. Nespremni ulazimo u brak zamišljajući "love is in the air" a ustvari nismo uopće spremni na kompromise koji su u braku neminovni, pogotovo ako se nađu dva ista.
I žene...kad bi samo progledale....zna li itko od vas što ženi najviše treba (osim velikih aduta). Mudrost! Mudrosti nam fali! Mudrost je kada na pametan način dođeš do onoga što želiš a da pri tome nikoga ne povrijediš. Mudrost se bitno razlikuje od lukavštine. Lukavi ljudi su zločesti. A mudri, e ti su blagoslovljeni. Pa zašto ljudovi moji dragi, konačno ne shvatite da druge ljude ne možemo promijeniti nego samo sebe, svoj način na koji ćemo doživit druge. Pa kada nismo sebe spremni mijenjati tko nam daje za pravo da od drugoga to očekujemo?! Evo primjera: Zašto bi ja od svoga muža očekivala da shvati koliko je meni neka stvar bitna, kad se njemu za istu tu stvar živo fućka i kad on meni ne može objasniti koliko je ta stvar u biti nebitna. Radi se o tome da nismo spremni prihvatiti razlike i pristat na kompromis (a kompromis je kada ne dobiješ ono što si htio), ne uvažavamo tuđe mišljenje, ne poštivamo se međusobno i ne prihvaćamo razlike. Pa ne kaže se džabe da su muškarci sa Marsa a žene sa Venere: na jednu te istu stvar gledamo na potpuno dva različita načina.
|