svakom loncu poklopac

Medicinske sestre

E, na ovu temu bi se dalo uistinu puno razglabati. Zato ću ovaj post posvetit njima. Mogu reći samo da u svom pozamašnom iskustvu lošeg nisam imala. Mislim da rade najgori posao: "Sestro piškit ću, donesi mi patku, spusti mi gaće, pa me sad operi, pa mi digni gaće, e sad bi mi mogli i malo podignut naslon jer me već ledja bole od ležanja, jaaaao maloprije sam povratila hoćete li molim vas očistit....". I tako u dvadesetak soba koje pokrivaju samo 2 sestre! Ajme pilane, i kad čovjek to gleda iz dana u dan nije ni čudo da ogugla na pola stvari. Ne pravdam ih, smatram da su same birale svoj posao i da ga zato (kao i svaki drugi čovjek moraju obavljati dobro). Realnost je nešto drugo, a to je da sve manje med. sestara i doktora biraju to zanimanje iz nekih humanih razloga, iz razloga da žele čovjeku pomoći. Prije bi rekla da se tu počinje radit o nekom lažnom prestižu koje nam je nametnulo društvo. Zato bi cijenjenoj masi preporučila da se ne nervira jer se protiv sistema ne nože ništa! Jadni smo i mali, skoro prostom oku nevidljivi. Molite se da vas takvi ne zapadnu i točka. Bolesnici su ti koji nisu svojom voljom došli tu a oni jesu. Ja sam imala sreće da sam naletila na dobre duše, dapače, nijedna nije bila loša. Možda zato što sam mlada, ali po onome što sam vidjela prema nikome se nisu loše odnosile. I od njih se najviše može saznati, mislim s medicinske strane. A doktori, oni su drugi par postola, činjenica je da su oni ti koji nikada nemaju vremena za razgovore (što u krajnjem slučaju ne bi trebalo čudit jer su bolnice pretrpane). Pa i u vizitu kada dođu "jadan" pacijent od pustog uzbuđenja i ne sjeti se pitati sve što mu je bilo na pameti samo par minuta prije. Sinoć sam prolazila kroz bolnicu i uglavnom, prolazeći hodnikom ispred intenzivne sam naletila na četvoro ljudi koji su čekali onu vijest. Onu kobnu vijest kada vam doktor kaže žao mi je, šanse su joj/mu nikakve. Njihovo lice je odavalo da nema snage za plakanje, samo gomilu tugu na licu odavala je preznina u očima. Protrnula sam od same pomisli kako im je znajući da se i ja mogu naći na njihovom mjestu. To je sigurno puno ljudi doživjelo (nažalost) ali zašto se ponekad ponašamo kao da se to ne može dogoditi nama?!? Pa zašto bi jednima trebalo biti bolje nego drugima?!! Pokušala sam se stavit u poziciju liječnika koji prenosi takvu vijest i ne želim to nikada doživjeti! Ljudi koji rade na takvim odjelima gledaju svaki dan takve tragedije i jednostavno se moraju ograditi jer je poznato, da daju sebe pacijenti bi ih satrali a onda oni ne bi mogli raditi posao za koji su plaćeni. Pa ja bi prva to napravila, oni daju prst a ja bi cijelu ruku. Ma nemaju oni kad nama objašnjavati zašto nam je ovo i ono jer da to rade ne bi imali vremena za ono zbog čega su tu. O onim bezobraznim i neodgojenim neću ni pisati jer ne zaslužuju moje vrijeme i prostor. U svakom slučaju, svi moramo biti tolerantniji jer će nam život biti lakši. A stvari koje ne možemo promijeniti moramo prihvatiti, inače ćemo partit prije vremena.