osluškujem kako tihne dan, hvatam u narančasto obojene rubove oblaka, nastojim opisati taj zvuk zalaska, posve bijel trenutak, usjek u štropotu tramvajskih šina, ali
nijema sam
pred nebeskom proizvodnjom krika i nema me, sva osjetila ustuknula su, tek pod prozirnim kapcima slijevaju se kolone sitnih i golemih životinja, biblijske zmije i uskrsle dronte, bestijarij krvotoka kojemu se jednom ipak valja prepustiti – predugo sam
umicala
zvucima
vlastite unutrašnjosti
|
