24.06.2007., nedjelja
Tulum je tek počeo
Tu smo malo stali da se fotkamo. Gramofon je gore lijevo.
|
- 00:04 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Gdje je Radenska 3 srca?
a) gore desno
b) dolje lijevo
c) nema je
d) u sudoperu
|
- 00:03 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Gdje ste bili kad se mijenjao svijet?
Ja sam krenula u akciju slaveći rođendan! Studentski protest nije mimoišao ni Mala Mjesta ni malu djecu. S lijeva na desno: Ina, Mladen, Goran, Aida i Višnja.
|
- 00:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Slavim rođendan!
Baš lijepo što te vidim! Sendviči i sok su u kuhinji, pa se posluži. Meni ne daju da se maknem, da ne zaprljam haljinicu, jbga.
|
- 00:01 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
23.06.2007., subota
Rođendan
(Prvonagrađena priča prema izboru Fikta i Fakta, vidi post 20.6.2007. Autorica 24.6.2007. slavi svoj rođendan na Lucijinom blogu!)
Nedopustivo je da dijete od jedanaest godina cijelo jedno ljeto bude nesretno zato što nije bilo pozvano na rođendan.
Riječ je o rođendanu koji se svake godine, u proljeće, prenosio na televiziji. Kolektivni doživljaj, skladna i radosna omladinska tijela, te jedan izabrani koji se uspinjao prema svečanoj loži pridržavajući se za posebno dizajniranu palicu s rođendanskim pozdravima i željama, taj dio rođendana prenosio se izravno i svi smo ga mogli pratiti.
Ali mene je zanimao onaj intimni dio, neposredni susret s Njim u Bijelom Odijelu, u grupi odabrane djece koja su pozvana da zajedno s Njim kušaju minjone i rođendansku tortu. Televizijski prijenos kolektivnog doživljaja nije imao ukusa, pred televizijskim ekranom mogli su sjediti svi, nije bilo nikakve posebne zasluge koja je nagrađivana sudjelovanjem u kolektivnom doživljaju. Čak i oni koji kod kuće nisu imali televizor, imali su pravo gledati izravni prijenos u gostionicama, u izlozima trgovina tehničkom opremom koje su tom prilikom ostavljale televizore uključene, mogli su otići kod susjeda ili prijatelja.
Ja sam željela biti odabrana, jesti minjone i saznati kako se odvija proslava rođendana između onih dijelova koji su završavali u dnevniku.
Kakvi su bili sendviči? Kakve su sokove pila odabrana djeca? O čemu su razgovarala s njim dok kamere nisu bile uključene?
Ono što me u cijeloj toj situaciji najviše pogađalo jest da je upravo te godine škola koju sam pohađala u Malom Mjestu bila na redu da pošalje svoje učenike na rođendan. Nije, naime, bila riječ samo o tome da dijete bude odabrano. Postojao je utvrđeni redoslijed općina i škola iz kojih su djeca svake godine odlazila na rođendan. U to je vrijeme u zemlji postojalo nekoliko tisuća općina i nekoliko desetaka tisuća škola, tako da nije bilo vjerojatno da će baš svako dijete imati priliku u tijeku osmogodišnjeg školovanja biti pozvano na rođendan. Moja škola je bila na redu. I ja sam znala da ja jesam odabrano dijete i da ću sasvim sigurno biti poslana na rođendan. Ali je tada moj otac napokon dobio drugi posao. I stan. U drugom Malom Mjestu. I ja sam krenula u drugu školu. U novom stanu bile su čak dvije sobe, jedna za roditelje i druga za mene, mog brata i televizor. Hodnik je u novom stanu bio dugačak, kupaonica i zahod bili su u dvije zasebne prostorije, a kuhinja je bila velika i puna svjetla. Novi je stan imao čak i balkon.
Sve bih to mijenjala, i radije bih ostala u našem malom jednosobnom stanu u kojem smo svi, skupa s televizorom i biciklom, spavali u jednoj sobi, samo da ne moram mijenjati školu i tako jednom zauvijek propustiti priliku da sudjelujem u intimnom činu jedenja minjona na Njegovom rođendanu.
Ali mene nitko ništa nije pitao. I na rođendan je otputovala druga najbolja učenica u školi, koja je nakon mog odlaska postala prva najbolja učenica, a ja sam tog ljeta ušla u pubertet i počela voditi svoj prvi dnevnik. U njemu je detaljno opisano koliko sam nesretna što nisam otišla na taj rođendan i koliko sam ljubomorna i koliko zavidim svima iz moje škole koji su tog proljeća putovali vlakom do Zagreba i zatim vlakom do Beograda i tamo su u bijelim košuljama i crvenim maramama razgovarali s Njim i jeli te glupave minjone. Zarekla sam se da ih u životu neću nikad više poželjeti.
Moguće je da sam upravo tog proljeća osjetila prve tragove političnosti. Ne možete propitivati društveni poredak dok na vlastitoj koži ne iskusite tako jednu veliku nepravdu. Gledala sam prijenos rođendana, u dnevniku sam vidjela i snimke djece koja su prisustvovala intimnijem dijelu proslave, ali nisam primijetila nikoga iz svoje bivše škole. Djece je bilo puno, On se osmjehivao, a spiker je govorio o pionirima koji su pozorno slušali o teškom djetinjstvu na Sutli i bili sretni što imaju cipele i krava im nije pobjegla preko vode pa ne znaju kako će od straha svojoj siromašnoj majci na oči.
Mogli su me imati. Cijeli moj odgoj pripremao me za to da budem jedna od njih. Ali taj rođendan je bio prvi zajeb. Tu su me počeli gubiti. Već sljedećeg ljeta znala sam da je nedopustivo da dijete bude nesretno zato što nije bilo na rođendanu.
Sljedeće ljeto više nisam bila dijete.
Ili sam tako barem mislila nakon što sam napunila dvanaestu i, prema riječima moje majke, počela odgajati samu sebe a ona više nije znala što da mi kaže.
Aida Bagić
|
- 20:05 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
20.06.2007., srijeda
Nagradni natječaj
Fakt i Fikt pozivaju vas da sudjelujete u nagradnom natječaju na temu rođendana, rođendanskih proslava, rađanja, rođenja i rodiljnog dopusta. U konkurenciju ulaze umjetnički, gastronomski, znanstveni i znan-fan radovi, direktne ulične akcije i teorijski koncepti, bilo kojeg formata prikladnog za pojavljivanje na blogu.
Prva nagrada: proslava rođendana kod Lucije Lirove!
Druga i sve ostale nagrade: prema potrebama i mogućnostima. Radove pošaljite kao komentar, najbolje svakodnevno prebacujemo u post prostor. Natječaj je otvoren do daljnjega. Ako zakasnite, tko vam je kriv.
Vole vas Fikt i Fakt!
P.S. Prvonagrađeni prilog je već ovdje, ali još uvijek imate šansu osvojiti drugo, treće ili već neko mjesto.
|
- 19:46 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
