BOSKE

---

Click here: Zenidba maksima crnojevica analiza

---

>1@0 :>Z0, 0 ;>H0 XC=0:0! Reč je o ćerki Vida Maričića, koji živi u Zagorju. No da vidiš dara iznenada: al' eto ti starca Jezdimira, mila brata dužda od Mletaka - bijela mu prošla pojas brada, na zlatnu se štaku naslonio, roni suze niz gospodsko lice, roni suze, i nevolja mu je: sedam žena mijenio bio, a od srca ne imo poroda, pa uzeo k sebe sinovicu, sinovicu, njemu osobnicu, mešte kćeri i mešte sinova, pak se starcu sade ražalilo, el je sprema preko mora sinja. Iz sledećih stihova se može videti koliko je zapravo Milić barjaktar bio uvažena ličnost, kada je mogao da pozove u svatove sve ove junake: Kuma kumi Janković Stojana, Starosvati Pivljanina Baja, A đeveri Mandušića Vuka.

Akoliko neko zeli da se prikljuci i da sa nama pomaze drugima sa svojim analizama lektirama, sastavima i svim ostalim za skolu neka nam se javi ili posalje tekstove koje posjeduje. Lasno zeta poznavati bješe po njegovu perju i čelenci. Kako koji konak unapredak, sve gairet bolji među braćom. Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj.

BOSKE - "04 0;0G:> A?@5<8 154528XC, ?0 >B@G0 4@C<>< 70 A20B>28 A0 H5AB AB>B8=' ;0B8=A:8E :0B0=0. Svadbeno veselje umesto novim i lepim životom mladog para, okončano je kletvama, mržnjom i bratoubitstvom.

Starac Milija - Ženidba Maksima Crnojevića Ženidba Maksima Crnojevića jedna je od najljepših i najpoznatijih srpskih epskih narodnih pjesama, koja vijekovima zaokuplja i čitaoce i slušaoce i književnike. Ona je najbolji primjer bogatstva narodnog pjevanja kroz sveprisutnu u srpskom usmenom stvaralaštvu temu ženidbe i porodičnih odnosa i običaja naše starine. Epski spjev kao prava umjetnička tvorevina može da potiče samo od pojedinca. Ma kako da se u jednom epu opjevaju stvari koje se tiču cjelokupne nacije, ipak narod kao cjelina ne pjeva, već to čini samo pojedinac. O Starcu Miliji znaju se samo podaci koje je saopštio Vuk Karadžić u predgovoru IV knjige Srpskih narodnih pjesama 1833. Pa kad, boraveći u Kragujevcu 1830. Toj Vukovoj molbi Knjaz udovolji poslije dvije godine, pa će Vuk na Knjaževu dvoru u Kragujevcu, tokom petnaest dana, zapisati od Milije četiri pjesme: Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo. Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku! Ne samo što on, kao i ostali gotovo svi pevači koji su samo pevači , nije znao pesme kazivati redom, do samo pevati, nego bez rakije nije teo ni zapevati. A kako malo srkne rakije, on se, i onako, koje od starosti koje od rana jer mu je sva glava bila isečena tukući se negda s nekim Turcima iz Kolašina , slab budući, tako zabuni da nije svagda redom znao ni pevati. Videći ja to, ništa drugo nisam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pesmu peva po nekoliko puta, dok je nisam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se šta preskoči, pa sam ga onda molio da mi je peva polako rastežući reči , a ja sam za njim pisao što sam brže mogao. A kad sam koju pesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano. Sljedećim napomenama Vuk Karadžić nam dočarava složenu ličnost velikoga pjesnika iz Rovaca. Ko se god desi kod njega, on mu nazdravi kad oće da pije, a pošto se napije, ostavi čuturu opet u jandžik ne pruživši je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši, odgovoriti: - Zla, sinko, i grdna, ne more grđa biti. Ne dao ti je Bog piti! Ovom opaskom Vuk i završava svoj tekst o Starcu Miliji. Njemu se već bilo malo dosadilo onde besposlenu sedeći i meni pevajući, a uz to još nađe se ljudi kakovi se obično kod mlogi dvorova nalazi , koji se najviše o tome brinu kako će od svačega šalu i smej zametnuti, te mu kažu: — Kud si ti, star i pametan čovek, pristao za budalom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i besposlen čovek, kojemu je samo do pesama i do besposlica kojekaki! Zatrt je grob Starca Milije u Požeškoj nahiji, a u Rovcima i Kolašinu nema spomena s njegovijem imenom. Ivo Crnojević, crnogorski knez želeo je da svog sina Maksima oženi kćerkom mletačkog dužda i no po koju cenu nije hteo da osustane od devojke koju je za sina izabrao. Natovaren blagom, Ivo je otišao preko sinjeg mora da isprosi lepu Latinku, ali ga je tamo čekalo neprijatno iznenađenje. Ponosni dužd nije hteo da mu odmah da ruku svoje lepe mezimice. Tri godine je dužd odbijao prosidbu, ali tvrdoglavi Ivo nije odustajao. Ne slušajući nikoga i ne štedeći svoje blago uporno je prosio devojku, a kada je dužd konačno popustio svojeglavi i povređenom sujetom zaslepljeni knez, odlučio je da ga ponizi i osveti mu se za svoje trogodišnje čekanje. Tokom prstenovanja i ugovaranje svadbe postavio je svom budućem prijatelju uslov u vezi sa svadbenom povorkom i brojem zvanica. Zahtevao je da njegovih hiljadu svatova sačeka duždovih hiljadu Latina ističući da od njegovog sina Maksima nikog lepšeg nema. Time je pokrenut lanac budućih tragedija, jer će povratkom na Žabljak, Ivo shvatiti da ne može da ispuni uslov koji je on lično duždu postavio. Uzdižući u nebesa Maksimovu lepotu, kao da ga je urekao. Nekada lepog mladoženju prekrile su kraste, a iza krasta lice mu je pocrnelo, tako da je postao ružan i neugledan. Sebičnog kneza nisu pogodile ni Maksimova bolest, niti slutnja da je on svojim hvalisanjem pokrenuo razne uroke. Pogodilo ga je samo saznanje da ne može da ispuni zadatu reč, pa je kao rešenje izabrao to da odloži svadbu, ignoriše svog prijatelja i izrekne zabranu koja ćutanjem obavija celu prosidbu. Deset godina svadba je odlagana, a onda, nakon desetogodišnjeg ćutanja, razočarani i uvređeni dužd poslao je Ivi sitnu uvredljivu knjigu u kojoj je iskazao svoj prekor nazivajući prekršen uslov prevarom od strane mladoženje i njegove porodice. Svojeglavi Ivo ni tada nije htio da prizna da je svoju reč pogazio. Lukavo je smislio da umesto svog sina u svatove pošalje lažnog mladoženju, lepog Maksimovog rođaka Miloš, ne sluteći da će se on dopasti njegovoj snaji. U svatovima nije bilo kuma, zaštitnika mladoženje i celokupnog svadbenog rituala, čime se uklonila i poslednja mogućnost da će doći do opraštanja i pomirenja između zavađenih strana. Lažni mladoženja je pred Latinima zaštitio Ivu Crnojevića i njegovu datu reč, ali je na povratku povorke iz mletačkog grada, pokazao svoje pravo lice. Želeo je da prisvoji i Ivinu nevestu i njene darove, samouvereno ističući da je ona njegova i da je baš njemu data. Sukob oko mlade i darova pretvoriće svadbarsku povorku u neumoljiv bratoubilački pokolj. Veselje i pesmu zameniće tuga i lelek zbog prolivene bratske krvi. Nesuđeni mladoženja Maksim Crnojević, crnog lica, na još crnjem konju ogorčen zbog svoje sudbine, pun besa i mržnje i bez imalo straha i griže savesti ubio je svog pohlepnog rođaka podstaknut kletvama koje je nesuđena žena uputila. Svestan zla koji je počinio Maksim je odustao od ženidbe, vratio duždu njegovu mezimicu, otišao među Turke i uzeo njihovu veru, ali ni među njima nije mira našao. Svadbeno veselje umesto novim i lepim životom mladog para, okončano je kletvama, mržnjom i bratoubitstvom. Devojka je ostala neudata, a mladoženja je promenivši svoje ime i svoju veru izdao svog oca i pleme Crnojevića. Epska pesma iz pokovskog ciklusa epskih pesama - Ženidba Maksima Crnojevića Tema - Ženidba Maksima Crnojevića, prepereke na koje nailazi i njen tragičan završetak Glavni likovi - Ivo Crnojević, Maksim Crnojević, Latinka nevesta, Miloš Obrenbegović, Jovan Ženidba Maksima Crnojevića je epska narodna pesma u kojoj je opevan motiv junačke ženidbe i sve prepreke na koje ona nailazi. U pesmi su obuhvaćeni svi tradicionalni elementi vezeni za ženidbu, od izbora devojke, prosidbe, prstenovanja i ugovaranja svadbe, pa do skupljanja svatova i svatovske povorke koja ide po devojku. Početak pesme - Ivo Crnojević nakon tri godine prosidbe uspeva da isprosi devojku za svog sina. Zbog povređene sujete on tokom prstenovanja i ugovaranja svadbe postavlja uslov u vezi sa brojem svatova sa željom da ponizi svog budućeg prijatelja. Neće biti ljepšega junaka O mojijeh hiljadu svatova Ni u tvojih hiljadu Latina Od Maksima od mojega sina. Zaplet - Postavljenjem uslova pokrenut je lanac budućih tragedija, jer će povratkom na Žabljak Ivo spoznati da njegova lična zakletva, uslov koji je lično postavio već prekršen. Na Maksima kraste napanule, te mu b'jelo lice nagrdile, bijelo mu lice našarale, iza krasta lice pocrnzelo, pocrnjelo i odrpavilo; kunem ti se, kako tamo kažu, grdnijega u hiljadu nema od Maksima, sina Ivanova. Saznanje da neće moći da ispuni svoju zadatu reč Ivu je pogodilo više od bolesti njegovog sina. Ponosan i sujetan odložio je svadbu, ignorisao dogovor sa duždom i zabranio da se o prosidbi i svadbi govori. Vrhunac: Nakon deset godina Ivo Crnojević je dobio pismo o dužda u kome ga je dužd optužio da je prekršio datu reč i da su ga mladoženja i njegova porodica prevarili. Samovoljni Ivo da bi se pokazao ka čovek koji ne krši obećanja podigao je celu zemlju u svatove, a umesto mladoženje Maksima na put je poveo lažnog mladoženju, kapetana Miloša Obrenbegovića. U svojoj nameri da po svaku cenu ode po nevestu Ivo nije slušao nikoga, pa ni svoga sestrića Jovana koji je izrazio zabrinutost zbog toga što je zemlja ostajala pusta zbog odlaska svih crnogorskih junaka u svatove. Među svatovima nije bilo kuma, zaštitnika svatova. Narodni pevač nam tako šalje poruku da će se desiti neko zlo, jer svadbena povorka bez kuma nije obećavala ništa dobro. Rasplet - Nevesta saznaje za prevaru, da Miloš nije pravi mladoženja i zahteva da od svekra da od Miloša uzme darove koje mu je njena porodica dala, što Miloš odbija. Maksim pogođen celokupnom situacijom, pun besa i jada ubija Miloša. Dolazi do bratoubitstva i svadbena povorka se pretvorila u povorku smrti. Ožalošćeni Ivo traži sina Miaksima među mrtvima, gorko se kajući zbog svega. Maksim je ostao živ, ali je odustao od svadbei otišao među Turke, promenivši svoje ime i veru. Završetak pesme sabrao je sve kletve koje su junaci jedni drugima upućivali, tako da je tragičan kraj bio nezbežan. Ženidba Maksima Crnojevića Podiže se Crnojević Ivo, te otide preko mora sinja, i ponese tri tovara blaga da on prosi lijepu đevojku za Maksima, za sina svojega, milu šćercu dužda od Mletaka Ivo prosi, dužde se ponosi; no se Ivo okaniti neće, snahu prosi tri pune godine, snahu prosi, a prosiplje blago. Ja kad Ivan blago poharčio, Latini mu dadoše đevojku, đevojački prsten prifatiše. Prijatelji svadbu ustovaše: svadbu kažu u godini prvoj, dok otide zdravo do Žabljaka, i rodi mu vino i všenica, i sakupi hiljadu svatova. Ja kad tako svadbu urediše, zeman dođe te ti domu pođe. Kad ja stekoh mila zeta svoga, kom ljepote u hiljadi nema, voljeću ga nego oko jedno, voljeću ga neg' jednoga sina; ja ću njemu dare pripravljati, pripravljati konje i sokole, i kovati čekrkli čelenke, i rezati kolaste azdije, neka nosi, neka se ponosi; ako l' tako to ne bude, prijo, hoćeš doći, al' ćeš grdno proći' Otale mi Iva ispratiše i na more vodu naturiše, iz đemija njega isturiše, ode Ivan zdravo i veselo. Ja kad bio pod bijeli Žabljak, viđe Ivan svoje b'jele dvore: bijeli se u visinu kula. Nitko prvi njega ne ugleda, ugleda ga vijerna ljubovca s bile kule na srčali pendžer; kako viđe, pozna gospodara i pod njime od megdana Ždrala; pa potrča niz visoku kulu, pa potrča. A đe si mi, dijete Maksime? No Ivanu sluge pohitale, te u polju sretoš' gospodara. Kako sjede u srebrna stola, oči mu se odmah otimaše, te Maksima pogleduje sina. Ta da vidiš jada iznenada! Davno Ivan dvore ostavio prosit snahu tri godine dana, iza njega bolest udarila u Žabljaka, u postojbinu mu, mučna bolest, one kraste velje, na Maksima kraste napanule, te mu b'jelo lice nagrdile, bijelo mu lice našarale, iza krasta lice pocrnzelo, pocrnjelo i odrpavilo; kunem ti se, kako tamo kažu, grdnijega u hiljadu nema od Maksima, sina Ivanova. Pade na um Crnojevnć Ivu, ja kakvu je riječ ostavio kod njegova nova prijatelja: da odvede hiljadu junaka, da ljepšega od Maksima nema! Te se Ivo bio raskario: mrke brke nisko objesio, mrki brci pali na ramena, u obraz se ljuto namrdio, ni s kim Ivo riječ ne besjedi, veće gleda u zemljicu crnu: koliko se junak razdertio. Al' nijesi snahu isprosio? Al' ti nije po ćudi đevojka? Ja sam nama snahu isprosio; a po đudi Latiika đevojka: što je zemlje na četiri strane ljepote joj u svu zemlju nema, onakoga oka u đevojke, nit onakog stasa ni obraza: ko j' vidio vilu na planini, ni vila joj belći, druga nije! Ja ne žalim tri tovara blaga. Kud te sila slomi preko mora na daleko četr'est konaka, preko mora - da ne vidiš doma, ni bez jada dovedeš đevojku! Tako stade od godine jedne, od godine za devet punijeh ne pominje nitko za đevojku; u desetoj mezil knjiga stiže od njegova nova prijatelja, prijatelja dužda od Mletaka, nov je bio, pak je postario, davno j' bilo to devet godina! Ti mi prosi milu šćeru moju, ti je prosi, i ja ti je dadoh, i mi onda svadbu ustovasmo, i ti kaza do prve godine, dok ti rodi vino i všenica i sakupiš hiljadu svatova; evo prođe i devet godina, niti ima tebe, ni svatova. Ja kad viđe Crnojević Ivo, knjigu uči, a ljuto se muči. Poslušaj me, dragi gospodare! Od šta si se danas prepanuo? Ako su ga kraste ištetile, ako bidnu glavni prijatelji, za to riječ progovorit neće: svak se boji muke i nevolje. Gospodaru, još besjedim tebe: ako s' kavge preko mora bojiš, imaš danas punu kulu blaga, u podrume troljetnoga vina, u ambare bijele všenice: imaš na što svate pokupiti. Rekao si hiljadu svatova, danas kupi i hiljade dvije, po izboru konje i junake. Ja kad vide tamo u Latina, pregledaju silu i svatove, da je Maksim slijepo dijete, ne smiju ti kavgu zametnuti. Kupi svate te vodi đevojku, gospodare, više ne premišljaj! Prvu kljigu Ivan opravio. Petu knjigu Đuru opravio, i po knjigam' pozvao svatove, a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ja da možeš okom pogledati n ušima jeku poslušati, kad se sitne knjige rasturiše od tog mora do zelena Lima, te pođoše srpske poglavice i vojvode, što su za svatove, i delije sve glavni junaci! Kad viđeše starci i težaci, poturiše rala i volove, sve se na jad slomi u svatove u široko polje pod Žabljaka; a čobani stada ostaviše, devet stada osta na jednome, sve se slomi u široko polje gospodaru jutros na veselje; od Žabljaka do vode Cetinje sve široko polje pritiskoše: konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kako čarna gora, a barjaci kako i oblaci, razape se čador do čadora, pod čadore krasne poglavice: dan daniše pak i zanoćiše. No da vidiš jutru na uranku: prije danka i jasnoga sunca podrnila jedna poglavica, što js jednoj zemlji starješina, po imenu Jovan-kapetane, što bijaše đever uz đevojku, podranio, polje ostavio, i u polje kićene svatove, a došao gradu na bedene, niko s njime nije polazio, s gospodarom cigle dvije sluge, dvije sluge idu nazorice, a gospodar s njima ne besjedi, no je čelo grdno namrdio, a ponisko brke objesio, mrki brci pali na ramena; on mi šeta gradu po bedenu, pregleduje na gradu topove, pregleduje svoju gospoštinu, pregleduje, brate, carevinu, najviše se oči otimahu na kićene u polju svatove: nije šala, nije šurkulija, od Žabljaka do Cetinje vode udaren je čador do čadora, konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kako gora čarna, a barjaci kako i oblaci. Što s' sestriću, jutros uranio? Što s' u polju čador ostavio, i u polju kićene svatove? Što li si se, sine, namrdio? U obraz si sjetno neveselo: kaž' ujaku jutros na uranku! Koju bih ti riječ besjedio, ti mi riječ poslušati nećeš: a kad bi me, ujo, poslušao, da otvoriš te podrume tvoje, da daš dosta izobila vina, da napojiš u polju svatove, pa da pustiš te hitre telale, nek telali kroz svatove viknu, nek svatovi svaki domu ide. Nu rasturi to veselje tvoje, moj ujače, Crnojević-Ivo! E smo našu zemlju opustili, slomila se zemlja u svatove, osta zemlja pusta na krajini. Moj ujače, Crnojević-Ivo, i prije su vođene đevojke. I prije su momci oženjeni, i prije su veselja bivala u svoj zemlji u svoj kraljevini; tvoga jada niđe nije bilo. A daleko kosti zanijeti braći našoj preko mora sinja. Moj ujače, Crnojević-Ivo, da ja tebe jedne jade kažem: sinoć polju legoh pod čadorom, dopadoše dvije moje sluge, na pero me ćurkom pokrivaše i gospodsko lice zavijaše; oči sklopih, grdan sanak viđeh, grdan sanak, da ga bog ubije! Đe u sanu gledam na nebesa, na nebu se, ujo, naoblači, pa se oblak nebom okretaše, oblak dođe baš više Žabljaka, više tvoga ponosita grada, od oblaka pukoše gromovi, grom udari tebe u Žabljaka, baš u tvoju krasnu kraljevinu, u dvorove tvoju postojbinu; Žabljaka ti ogalj oborio i najdonji kamen rasturio; što bijaše jedan ćošak bijel, ćošak pade na Maksima tvoga, pod ćoškom mu ništa ne bijaše, ispod ćoška zdravo izišao. Moj ujače, da od boga nađeš! Ako mene štogod bide tamo, kakva muka u veselju tvome, jal' poginem, jal' dopadnem rana, čekaj, ujo, onda jade grdne! El' ja vodim đece pod barjake porodice ljuta Crnogorca, pod barjake đece pet stotina: đe jaoknem, svi će jaoknuti, đe poginem, svi će poginuti. No ti s' molim jutros na podranku molim ti se, a ljubim ti ruku, da rasturiš u polju svatove, nek svatovi svaki domu ide. Prođ' s' đevojke, da je bog ubije! Kad ga viđe, rašta opoviđe, opoviđe jutros na podranku, kad svatovi misle da polaze? No kako si mene starješina i pošao đever uz đevojku, nu nabrekni na kamenu gradu, nu nabrekni, prizovi tobdžije, neka tope pune i napune, nek napune trideset topova: pa prizovi starca Nedijeljka, što mu b'jela prošla pojas brada koji čuva tope baljemeze, čuva tope Krnja i Zelenka, a kojijeh u svoj zemlji nije u vlaškijeh sedam kraljevina, u turskoga Otmanović-cara - nu prizovi starca Nedijeljka. Posluša ga Jovan-kapetane, te priviknu na gradu tobdžije, i priziva stara Nedijeljka, napuniše trideset topova, napuniše Krnja i Zelenka. Da se možeš, brate. Čauš viknu, kucnu dalbulana, krenuše se iz polja svatovi. Kako koji konak unapredak, sve gairet bolji među braćom. Prehodiše polja i planine, spustiše se u primorje ravno u široko polje pokraj mora. Mi hoćemo preko mora sinja, preko mora četr'est konaka, a vodimo mila sina moga, sina moga hitra đuvegliju, - al' su njega kraste nagrdile, i sina mi muka oborila, grdnijega u svatove nema; a ja, braćo, jesam govorio na prosidbi, kad snahu isprosih što dovedem kićenijeh svata. I ja sam se ljuto razdertio, - da kad dođem novu prijatelju, prijatelj će mene zastiđeti, i turiti kavgu u svatove. Nego, braćo, kićeni svatovi, desio se danas među nama glavan junak vojvoda Milošu, ta Milošu Obrenbegoviću: ljepote mu u svatove nema, ni će biti tamo u Latina: kad biste me, braćo. Kad to čuše kićeni svatovi, nema brata ni kićena svata, nema brata, tome da kmetuje: ne smijahu kićeni svatovi. Kad to začu Crnojević. Tvrđa vjera, brate, od kamena, nitko t' dara dijeliti neće; prevedi mi snahu preko mora, dovedi je u bijeli Žabljak, i ja ću te, brate, darivati: daću tebe dvije čizme blaga, i daću ti moju kupu zlatnu, koja bere devet litar' vina, što j' od suva salivena zlata: i još ću te, brate, darivati: daću tebe suru bedeviju, bedeviju što ždrijebi ždrale, što ždrijebi konje ognjevite, objesiću t' sablju o pojasu. I tako se braća pogodiše, i skidoše perje sa Maksima, zlatno perje, čekrkli čelenku. U to doba moru udariše, u sinje se more navezoše. Bog im dade i od boga sreća. Na gradu se otvori kapija, a navali i muško i žensko, no da sretu u polju svatove. Lasno zeta poznavati bješe po njegovu perju i čelenci. Kad viđoše da j' istina tako. Čudan adet bješe u Latina, svadbovati rodu đevojačkom i odmorit konje i junake: posiđeše tri-četiri dana. Kad četvrto osvanulo jutro, te pukoše na gradu topovi, čauš viknu, kucnu dalbulana. Svatovi se na broj iskupiše u šarenu kamenu kapiju. Jedan šura - jedan peškeš daje: dovede mu bez biljege vranca, i na vrancu Latinku đevojku, no se pusnik k zemlji uvijaše, od čistoga i srebra i zlata, u zlatu su konja opkovali, zlatni rati biju po kopiti. A Miloš se s konja poklanjaše. Drugi šura sablju donesao salivenu od suvoga zlata, sablja valja mlogo bila blata. A da vidiš zlosretne punice! Ona nosi od zlata košulju, koja nije kroz prste predena. No da vidiš dara iznenada: al' eto ti starca Jezdimira, mila brata dužda od Mletaka - bijela mu prošla pojas brada, na zlatnu se štaku naslonio, roni suze niz gospodsko lice, roni suze, i nevolja mu je: sedam žena mijenio bio, a od srca ne imo poroda, pa uzeo k sebe sinovicu, sinovicu, njemu osobnicu, mešte kćeri i mešte sinova, pak se starcu sade ražalilo, el je sprema preko mora sinja. Neko čudo bješe sagučio i turio pod pazuho svoje, a kad dođe k braći svatovima, po imenu zeta dozivaše, dozivaše, pa ga ogrtaše, ogrnu ga kolastom azdijom, savrh glave do zelene trave pokri zeta i konja dorata. Ja kakva je, jada dopanula! Ja kad tako zeta darivaše, na kapij' se otvoriše vrata, pa stadoše sluge i sluškinje na kapiju svate darivati: o koljima vezene jagluke, junacima tanke boščaluke; darivaše, polju ispratiše, na đemije vodi naturiše, iz đemija zdravo isturiše; otidoše zdravo i veselo. Ja kad biše polju pod Žabljaka, đeno su se braća sastanula, đeno će se s jadom rastanuti, no da vidiš jadu započetka: pohitao dijete Maksime na njegovu bez biljege vrancu, i skupio desetinu druga, hoće k svojoj na muštuluk majci. A kad viđe vojvoda Milošu, te dorata konja podigrava, a dogna ga blizu do ćevera. Al' da vidiš proklete đevojke! Na oči joj zlatali marame, rijetke su - te kroz njih viđaše. Rašta gledaš na junaka tuđa, na Miloša Obrenbegovića? No pogledaj, mila snaho moja. Rašta, svekre, da od boga nađeš? Ako su ga kraste ištetile, ko je mudar i ko je pametan, tome, svekre, valja razumjeti, i svak može muke dopanuti; ako su ga kraste našarale, zdrave su mu oči obadvije, srce mu je baš koje je bilo; ako l' si se, svekre, prepanuo, đe je Maksim još tanko dijete, njega čekah za devet godina, njega čekah u babovu dvoru, i još bih ga za devet čekala u Žabljaku, u vašemu gradu, nikom ne bih obraz zastidila, ni ja rodu, ni ja domu mome. Ne mogaše braća da kmetuju, el se jednom utvrdilo bilo. Nijesmo li vjeru učinili: da mi dara nitko ne dijeli? A sad ste se tome prisjetili! Kad si mučan i kad si nevjeran, more ću ti dara pokloniti rad' hatara naše braće krasne: prva ću ti dara pokloniti - na poklon ti vranac i đevojka; da je puta i pravoga suda, đevojka je mene poklonjena, poklonio i otac i majka, poklonila oba brata njena; al' o tome neću govoriti, već ti hoću dara pokloniti, i na konju i srebro i zlato, i poklonit sivoga sokola, i na poklon sablja od pojasa; svega ću ti dara pokloniti, već ja ne dam cigle do tri marve; ne dam s glave tastove čelenke, sa ramena kolaste azdije, i ja nedam od zlata košulje, hoću nosit mojoj zemlji divnoj nek pofala mojoj braći bude; kunem vi se i bogom i vjerom, ne dam tako tri komata dara! Svi svatovi jednu riječ kažu; svatovi se braća pogodiše, no imaju nepogodna druga, a na konju nesretnu đevojku, đevojci je vrlo žao dara, a najviše od zlata košulje, te priviknu iz bijela grla po imenu dijete Maksima. Majka nema do tebe jednoga, a po danas ni tebe ne bilo! Od koplja ti gradili nosila, a od štita grobu poklopnice! Crn ti obraz na božem divanu, kako ti je danas na megdanu sa vašijem vojvodom Milošem; zašto blago dadoste drugome! A nije mi ni tog žao blaga, neka nosi, voda g' odnijela! No mi žao od zlata košulje, koju no sam plela tri godine a sa moje do tri drugarice, dok su moje oči iskapale sve pletući od zlata košulju; mislila sam da ljubim junaka u košulji od samoga zlata a vi danas dadoste drugome! No me ču li, đuveglija Makso, brže vraćaj sa jabane blago! Ako l' blago povratiti nećeš kunem ti se bogom istinijem naprijed ti ni kročiti neću no ću dobra konja okrenuti, dognaću ga moru do obale, pa ću vatit listak šemišljikov, a moje ću lice nagrditi, dok pokaplje krvca od obraza, po listu ću pisati jaziju, dodaću je sivome sokolu, neka nosi staru babu mome, neka kupi svu latinsku silu nek ti hara bijela Žabljaka nek ti vraća žalost za sramo Kad to začu dijete Maksime, to Maksimu vrlo zajad bilo, vrana konja natrag pripovrnu opasa ga trostrukom kandžijom puče koža konju po sapima, a pokapa krvca po kopiti, no mu ljuto pusnik poskočio, po tri koplja u nebo skočio, po četiri zemlje preskočio. Ne desi se dobroga junaka, da uvati grdna zlosretnika, no mu sokak poljem učiniše, a niko se jadu ne dosjeti, porašta je konja povratio. Kad dopade dijete Maksime, na Miloša bojno koplje pušti, bojnijem ga kopljem udario po čelenku među oči crne; na zatiljak oči iskočiše, mrtav pade pod konja dorata; Miloš pade, a Maksim dopade, koliko mu krvce žedan bješe, manu sabljom, ods'ječe mu glavu, pak je vrancu baci u zobnicu, a đevojku ote u đevera, pak pobježe na muštuluk majci. Mili bože, na svem tebe fala, da se kome onda pridesiti i očima jade pregledati, kade pade krasna poglavica, a zgleda se mloga porodica, u junake krvca uzavrela, pa se staše darivati darom, a njinijem darom nemilijem: iz pušaka crnijeh krušaka, doke duge puške isturiše, dok to polje magla pritisnula od hitroga praha i olova, tad s' u tami mači povadiše, te se njine majke ojadiše, a sestrice u crno zaviše a ljubovce ostaš' udovice, a ogreznu krvca do koljena, a po krvi jedan gazi junak, junak bješe Crnojević Ivo, crno njemu srce dovijeka! Ja kad viđe Crnojević Ivo, on prevrće te leševe mrtve i krvave ogleduje glave, sve tražaše dijete Maksima, al' ga Ivan naći ne mogaše, no on nađe sestrića Jovana, što je đever bio kod đevojke, što ujaku sanak kazivao u Žabljaku jutru na pohodu. Ovakve se rane ne vidaju: lijeva je noga salomljena, salomljena nadvoje, natroje, a desna je ruka odsječena, odsječena ruka po ramenu, a po srcu sablje dovatile, ispale su crne džigarice''. Ja kad viđe Crnojević. I znade li šta bi od đevojke? To izusti, laku pusti dušu. Pobaci ga Crnojević Ivan, a pohita u bideli Žabljak. Tamo ode krvničko koljeno, on će dvorit cara u Stambolu, izdvoriće kakvu vojsku silnu, te će zemlju našu pogaziti. Tako reče, pa u Stambol ode. Kade bio blizu do Stambola, u putu se oba pristigoše, te pred cara idu uporedo, a car znade ko su i kako su, pa ih care jedva dočekao, dočekao, oba poturčio, i turska im imena nađeo: Jovanu su ime nađenuli - Mamut-beže Obrenbegoviću; a Maksimu ime nađedoše - Skender-beže Ivanbegoviću. Dvore cara za devet godina, izdvoriše devet zijameta, svijeh devet daše za pašaluk, car im dade bijele tugove i vezirstvo na te zemlje dvije bez promjene vazda dovijeka: Mamut-begu Obrenbegoviću dade zemlju ravna Dukađina, đeno rodi izobila vina, dosta vina, više urmetina, dosta ima bijele všenice, krasnu zemlju, što je ljepše nema; a on dade sinu Ivanovu - grdnu zemlju Skadar na Bojani, a u kome nikad ništa nema, no se legu žabe i bivoli, i imaše soli sutorine. Kako tade, tako i danaske, nijesu se nigda umirili, niti mogu krvcu da umire no i danas tu prosiplju krvcu. Ivo Andrić - Prokleta avlija Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… Dobrica Ćosić - Koreni Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… Meša Selimović - Derviš i smrt Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… Lektire na društvenim mrežama.

?A:0 =0@>4=0 ?5A<0 5=8410 CH0=>20
A kad sam koju pesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano. Zaplet - Postavljenjem uslova pokrenut je lanac budućih tragedija, jer će povratkom na Žabljak Ivo spoznati da njegova lična zakletva, uslov koji je lično postavio već prekršen. 0 >B845 =87 ?>Y5 5R0=A:>. Petu knjigu Đuru opravio, i po knjigam' pozvao svatove, a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ali ni među Turcima čiju veru je uzeo nije mira našao. Pesma Ženidba Maksima Crnojevića bi mogla da se svrsta i u balade, jer ima tužan kraj. Uglavnom pevaju o junaštvu glavnih junaka. U istom semantičkom ključu hiperbolizuje se povorka svatova i u njoj nabrajaju najslavnija epska imena. Od šta si se danas prepanuo? I prije su momci oženjeni, i prije su veselja bivala u svoj zemlji u svoj kraljevini; tvoga jada niđe nije bilo. Nego, braćo, kićeni svatovi, desio se danas među nama glavan junak vojvoda Milošu, ta Milošu Obrenbegoviću: ljepote mu u svatove nema, ni će biti tamo u Latina: kad biste me, braćo.

[Gole mlade mame|Anime, manga, japan.. fanzine|Kako prepoznati psihopatu: 7 znakova da će on samo da ti zagorča život]

Oznake: BOSKE