ponedjeljak, 11.12.2006.

Moj život je otišao k vragu. Spušta se u pakao svakim novim danom. Rutina, rutina, ruina... I'm sick of it...
Kada gledam iza sebe, vidim nekoliko dobrih prijatelja. Rođake. Puno prilika o kojima drugi ne mogu ni sanjati. Ali nisam ispunjena. Već nekoliko godina (zar je toliko prošlo?) osjećam prazninu u sebi, a povećava se svakim novim danom, svakim beskorisnim udahom. Što radim ovdje? Ovo nije moje vrijeme... Istina, moje vrijeme nije ni srednji vijek, ni prapovijesno doba, a vjerojatno ni 32. stoljeće. Ovo jednostavno nije moj svijet. Ni svemir.
Pri razvrstavanju sam vjerojatno zbog vlastite gluposti dospjela u pogrešnu galaksiju...


Ab ovo? Rođenje... preživljavanje.
Tek sam nedavno saznala da imam traume iz djetinjstva prouzročene by: my most beloved sisters. Moja najranija sjećanja ne zadiru u daleku povijest. Sjećam se tek odlazaka u Mađarsku, gužvi na granicama, jurnjave po gradu. Sjećam se klackalica kraj kojih smo uvijek prolazili, mumljanja da sam umorna, da ne mogu više. Sjećam se svoje prve pizze u tamošnjem restoranu. Sjećam se dana kad sam šetala sa sekom po selu na granici jer mi je istekla putovnica.

Sjećam se i rata. Maglovito, tek u autu od tetka i tete, sa sestričnama i djedom. Pratili su nas zvukovi uzbune. Sirene nisu prestajale svirati i parale su mi uši.
Sjećam se pisanja pisma djedu i teti da se ne svađaju. Sjećam se sakrivanja pod stolom da me baka i djed ne vide. Tek sam nedavno shvatila kako sam naivna bila, a i koliko su oni bili dobri prema meni, pitajući: nije li se vratila doma? zašto je otišla?

Sjećam se kako sam zapamtila telefonski broj od doma, da mogu nazvati za slučaj da se nešto dogodi. Sjećam se svoje prve samostalne vožnje busom, te kako sam ponosna bila kada sam se vratila doma na frendicin rođendan. Rekla sam baki da kod njih mogu doći uvijek, ali da je rođendan samo jednom u godini. Sjećam se dana kad mi je baka umrla. Tada sam prvi put spavala na katu s tetom, u sestričninom krevetu. Točno iznad bakine sobe. Mislila sam da sam ja kriva što je umrla, da se to ne bi dogodilo da sam bila s njom da je zadržim. Prošla je kraj mene... prošla je kraj mene dok sam spavala. Sjećam se i kako me je tetak probudio ujutro, s ozbiljnim riječima: obuci se, i siđi dolje. Zanimljivo, još uvijek se sjećam kako je mama započela... Dušo, moram ti nešto reći, ali obećaj da nećeš plakati.

Prokletstvo, zašto me sprečavala da plačem? Ionako nije bilo koristi od toga, plakala sam, i tata je plakao sa mnom. Nešto najjezivije što sam ikad doživjela. On se slomio. Zbog mene, mislim. Da nisam toliko tulila, možda bi uspio kontrolirati sebe.
Sjećam se i sprovoda. Povorke u crnom, pod kišobranima. Sjećam se kako sam tiho plakala, i mislila na nju. Sjećam se svakodnevnih mentalnih izvještaja koje sam joj slala. Sjećam se svega prilično jasno.

Sjećam se odlaska u Njemačku, na vjenčanje. Sjećam se zabave, i kako sam vezala ružmarin. Sjećam se jurnjave na cesti, slikanja. Sjećam se zoološkog. Putovanja i stajanja na WCu.

Sjećam se tamnog neba i obećanja da neću plakati kad je umro djed K. Sjećam se i kako sam plakala sa sestrama i mamom za stolom u kuhinji kad nas je nazvala teta da kaže da je baka K umrla. Sjećam se tuge. Boli zbog sestara. Od tada negdje potječe ona praznina. Mislim da sam tada zbilja... odrasla.

Sjećam se svojih rođendana. Lijepih, jesenskih rođendana s prekrasnim vremenom. Prijatelja. Dobrih kolača. Rođaka. Uvijek bi me veselilo kada bi došli i rekli: joj, kako si narasla. Zašto mi se sve sada čini praznim?

Sjećam se kako sam se sređivala kad sam bila mala. Htjela sam biti odrasla, htjela sam da me shvaćaju. Htjela sam da ja mogu shvatiti druge. Uvijek bi si stavljala suknje preko glave, da mi se kosa čini dužom. Sjećam se kako sam se glupirala i danas se osjećam glupo zbog toga.

Sječam se i kako sam morala odrezati pletenicu koja danas stoji u prašnjavom ormaru. I kako sam uvijek htjela da mi šiške narastu duge, duge. Sjećam se školskih priredbi. Nastupa. Vrtića i raspravljanja o školi, u kojoj bi mi bilo bolje. Sjećam se slaganja karti, kula i kockica. Plakanja u vrtiću. Izjava da ne beremo visibabe. Smijeh nakon te rečenice.

Sjećam se mora. Prvog fantastičnog pogleda na onaj maleni komadićak plavetnila koji tako puno znači. Sjećam se pećina, sunčanja, provedenih večeri sa susjedima u kvartu. Rolanja.

Prvi dan škole... plakanje za povratkom. Kasnije prijetnje da nećemo otići na jeseni ako ne prestanem cendrati. Sekinog obećanja da će reći da nisam plakala.

Sjećam se izbijanja zraka iz pluća kad sam pala s tobogana. Sjećam se kako me bratić lupio nogama kad sam trčala prema jugu. Sjećam se kako sam si probola lijevu nogu s kotačem bicikla. Htjela sam ispasti hrabra pred nekim čovjekom i nastavila sam dalje voziti bicikl. Kad sam shvatila da je nešto crno što teče niz moju nogu zapravo krv, otrčala sam u kuću. Odvezli su me na hitnu, gdje sam dobila 3 šava. Sjećam se i stajanja na grablje, boli, puno boli. Lomljenje ruke, podljev krvi, oticanje lakta... mamino kasnije priznanje da su mi mogli amputirati ruku da je nešto pošlo krivo. Ledene jeze i preokretanje želuca koji su uslijedili nakon tog saznanja. Boravak u bolnici – tjedan dana na cartoon networku. Poznanstvo s Laurom koju nikad više nisam vidjela. Gips, izbjegavanje potpisa. Rezanje gipsa i podrugljiv smijeh jer su to radili pripravnici.

Vodene kozice – bolovanje preko praznika. Još uvijek mi nije jasno kako sam znala da su to kozice. Jednostavno – znala sam.
Sjećam se straha kada mi je tata otišao u bolnicu zbog trovanja gljivama. Sjećam se tupe nesigurnosti i izmaglice, svijet je tada bio drugačiji. Sjećam se... sjećam se... boli.


Ali volim bol. ona mi daje osjećaj da sam još uvijek čovjek. Bol pomaže. Bol čini život punijim. Bez nje ne bi bilo ni nade. Sreće. Utjehe.

Bol...