petak, 24.11.2006.

Kino. Ja i Mujo. Crna dadilja. Nismo gledali film koji smo došli vidjeti.

*flashback*
--- utorak, škola, sjedimo u holu prije nastave ---

Mu: E, hoćemo ići u kino? Igra neki film, zove se 'Crna dadilja'.
I (nikad čula za film): Ok, može. Kada?
Mu: Mislim da je ovaj vikend, od petka do nedjelje.
I: Tako brzo? Ajde dobro... A koji si dan mislila ić?
Mu: (...) Petak. Da to što brže obavimo. Za koji si ti dan?
I: Isto petak. Ali samo zato da si ne pokvarim vikend.
Mu: E, koje smo mi usidjelice.
I: Znam, to smo zaključile i kad smo prošli put išle u kino.


*return to the presence*

Otišle smo na vlak. Mislile smo da ćemo zakasniti (nismo bile sigurne jer se ni jednoj nije dalo vaditi ruke iz džepova da provjeri koliko je sati i hoće li biti potrebno trčati). Stigle smo na vrijeme, ali vlak je kasnio, pa je Mu pričala doživljaje s filma koji je gledala (Banderas, a rekla je i da ne može vjerovati da neki film s njim može biti tako realističan). Obavljeno je uspješno ukrcavanje u vlak. Nismo platile kartu.


*flashback*
--- engleski, netko odgovara, I&Mu pričamo gluposti ---

Mu: Ja bih baš htjela da me izbace iz vlaka da vidim kakav je to osjećaj.
I: Ti bi htjela i da te strpaju u zatvor, samo da vidiš kako je to kad te strpaju u zatvor.

*return to the presence*

A nitko nas nije ni izbacio. Ušle smo u prvi vagon, i prešutnim dogovorom krenule u zadnji, da kondukter ne dođe do nas (ja sam, ovaj put, zbilja htjela stići na film na vrijeme, a takvo što ne bi uspjelo ako bi nas izbacili na prvoj sljedećoj stanici). Pokušavamo naći zaljepljene plakate da vidimo u koliko se sati zapravo prikazuje film, i je li to uopće danas.
Meni se nešto jede, ali Mu me odvlači od trgovina. Zajedno bacamo okladu koliko će ljudi doći. Ja sam rekla 15, ali Mu je bila pesimistično izjavila da će ih doći 10.
Stižemo u kino. Parkiralište je bilo krcato, ali to su očito bili samo ljudi koji su došli na nastavu za vinogradare. Malo smo ih ismijavale, a onda skrenule na druga vrata gdje se ulazilo u kino. Obje smo se prevarile u procjeni. Bilo je 4 ljudi, zajedno s nama. Dvoje klinaca su došli poslije nas.
Napravile smo popis filmova koje ćemo još gledati. Mu izjavljuje da su joj draža mala kina od onih velikih.

Ulazimo u kino. Oni klinci su nam zauzeli zadnji red (nije da su ostala sjedala u zadnjem redu bila krcata, ali ja nisam htjela sjesti i gužvati se s njima), pa smo otišle u... prvi. Radimo "nerede", smijemo se svemu što netko kaže, žalimo za čipsom koji smo mogli imati da ometamo klince... Izdržale smo nekoliko minuta, ali kad smo shvatile da će nam proći film a da ne uspijemo pročitati dvije rečenice s razumijevanjem, preselile smo se u sredinu, s primjetnim poboljšanjem, iako je meni trebalo još dosta vremena i nakon filma da skužim neke dijelove. Nekoliko minuta prolazi u tihom pričanju i žaljenju što ne možemo zapamtiti tko je tko, ali nakon prvih pola sata sve što se čulo je bilo tiho prigušeno disanje.
Na sredini filma shvaćam da se film ne zove Crna dadilja, kako mi je netko rekao, i da se dadilja ipak neće pojaviti, i da to ipak nije film za djecu, ni crtani, i da u njemu nema ničeg optimističnog vezanog za klince i njihove zle dadilje.


*flashforward*
--- nakon filma, komatozno raspoloženje, prelazimo preko mosta ---

Mu: Nemoj nikome reći za ovo što se dogodilo!
I: Ali i ja sam na plakatu pročitala da se zove Crna dadilja.
Mu: Ma ja sam do kraja filma mislila da je dadilja...
I: Uh, ja sam shvatila nešto prije tebe.
Mu: Ali stvarno mi obećaj da nećeš nikome reći... Koja sramota...


*return to the presence*

Film je... fenomenalan. Opscene scene, morbidne scene, potresne scene... pri kraju sam osjećala dovoljno dobro da izrigam crijeva i želudac. Slagalica... sve se svodi na slagalicu, i kako se otkrije koji dio, presložiš čitavu situaciju u glavi. Kod onih "običnih" filmova to se događa samo jednom, na kraju, kada je rasplet, ali ovdje ti mozak mora imati prilično dobre funkcije ako želiš sve uspjeti pratiti.

Kada je film završio i kada su se upalila svjetla, i ja i Mu smo ostale sjediti. Obožavam takve filmove, kod kojih ostaneš na mjestu i čekaš još objašnjenja, pitajući se "Tko je tu lud???". Okrenule smo se prema izlazu, a onih klinaca nije bilo. Vjerojatno su pobjegli dok je film još trajao. Srele smo poznanicu, kojoj smo toplo preporučili da NE gleda to.

Izašle smo van. Bio je mrak. Neka žena je išla prema nama. Ja histerično počinjem trtljati da možda ima nož u torbi. Počinjem se i cerekati, kao i uvijek kad postanem nervozna. Leđa mi se lagano koče jer ih ne mogu opustiti... ah koji osjećaji...

Odlazimo na pizzu, dijelimo jednu veliku. Pijemo juice. Uživamo u dojmovima od filma slušajući Clinta.
Upada neko društvo osnovnoškolarki koje se zajebava izjavama tipa: "ah, ja sam sexy", a mi crkavamo od smijeha.

Zaključak na kraju je bio da danas nema dobrih filmova, jer se danas ne snimaju dobri filmovi.

Drugi zaključak na kraju je bio da u Hrvatskoj ipak nisu tiskani plakati s naslovima Crna dadilja. Film se zove Crna Dalija. Ili Black Dahlia.


Otišle smo doma...

ponedjeljak, 20.11.2006.

Danas sam pročitala Čiču Goriota, Balzac. Knjiga je... potpuno opravdala svoje mjesto u ovogodišnjoj lektiri. Realisti... obožavam ih.

Ali... realnost? Tko može tvrditi da tako apstraktan pojam uopće postoji? Realnost nije ništa stvarnija od Van Goghovih zvijezda, ili Michelangelovog Davida. Njena perspektiva je jednaka dalekozoru sa mutnim staklima. Možeš vidjeti samo bolno dijabolične oblike. Ništa nije stalno, ništa nije sveto.

Ako vam, anđele moj, moram dati još koji savjet, onda je to da se svojih mišljenja ne držite više nego svojih riječi. Kad vam ih tko zatraži – prodajte ih. Čovjek koji se hvali da nikad ne mijenja mišljenje, jest čovjek koji preuzima obavezu da uvijek ide pravom linijom, glupan koji vjeruje u nepogrešivost. Nema principa, ima samo događaja; nema zakona, ima samo okolnosti; superioran čovjek prihvaća događaje i okolnosti da bi njima upravljao. Da postoje nepromjenjivi principi i zakoni, narodi ih ne bi mijenjali kao što mi mijenjamo košulje. Čovjek ne mora biti pametniji od čitavog naroda.

Ali čitavi narodi nikad nisu pametniji od čovjeka. Čovjek ima osjećaje. Ljudi to ne posjeduju – oni su samo statistika. Jedan čovjek može promijeniti svijet samo ako promjeni sebe. Osoba koja mijenja svoje stavove nije ništa drugo nego dijete koje se iznova rađa i ne dobiva priliku da sazrije. To ne mora nužno biti zlo. Ali je prokleto teško. Razlomiti se u tisuću komada i ponovno zalijepiti dijelove koji odgovaraju. Prokleto teško. Ali čovjek koji se nikada ne uruši do dna, ne može znati gdje mu leže temelji. Život u oblacima nema svoju uvjerljivost. Žrtva, bol i patnja – to su tri najljepše stvari koje su se usavršavale kroz život.

Biti vjeran vrlini, kako je to uzvišeno mučeništvo! Ali ipak, koješta! Svi vjeruju u vrlinu, ali tko je posjeduje? Narodi se klanjaju slobodi kao idolu, a gdje je na zemlji slobodan narod? Moja je mladost još vedra kao nebo bez oblaka: čeznuti za veličinom ili bogatstvom ne znači li odlučiti se za to da lažeš, da se klanjaš, da puziš, laskaš i glumiš? Ne znači li pristati da budeš sluga onih koji su već lagali, klanjali se, puzali? Prije nego što postaneš njihov partner, moraš im služiti.

Ljudi su se kroz stoljeća pokoravali vječnim idolima, kojima su bili zasljepljeni. Jedina stvar koju čovjek shvati kroz onu prokletu povijest je da su se ti idoli do sada promijenili. Izgorjeli u lomačama gole istine. I neutemeljenih činjenica. Što na ovom svijetu ostaje postojano osim ljudske gluposti? I superiornosti. Prijevara, podvala, smicalica, malih i slatkih zla. Svakodnevnica. Čovjek se nije promijenio otkako je podredio sebi vatru i svjetlost, te se proglasio Bogom. Od tada si pripisuje ciljeve koji su viši od životinjskih, koji su prepuni briljantnosti i koji su, sažeto rečeno, ispunjenje smisla čitavog svemira.
Well, I've got news for you... čovjek nije Više Biće. Ti nemaš više slobodne volje od životinje. Misliš da možeš sam odlučiti hoćeš li otići na WC za 10 minuta ili za tri sata? Tvoje su odluke već ispisane. Odredili su ih geni, i ono što se zove utjecaj okoline. Da ne postoje stvari na koje nemamo utjecaja (npr. vrijeme, potresi, odroni zemlje), život bi bio samo dosadna rutina. Mi nemamo slobodnu volju. Našu volju su odredili drugi. Majka i otac, na prvom mjestu, koji su zapisali u kromosome koliko naivan možeš biti. I drugi, koji upravo iskušavaju tu naivnost, i služe se njome.

Nemoj si davati veliki značaj, kada nisi nitko. Kada nemaš izbora.


U ženskoj je prirodi da nemoguće dokazuju mogućim i da činjenice poništavaju slutnjama.


Slobodna volja ne postoji kao slobodna. Postoji samo volja, koja je već predodređena. I ispunjena.

nedjelja, 19.11.2006.

Evo me... opet, nakon dugog izbivanja. Zašto me nema? Nemam vremena za blogove. Nemam dovoljno dobrih ideja za nešto važno što bi moglo potaknuti nekoga tko slučajno zaluta ovdje na razmišljanje. Zar nije cilj svakog dobrog pisca da mu se čitatelj na samo jedan jedini trenutak zapita... je li možda u pravu?

V4M, sorry, zaboravila sam na Blog Halloween. Next year, maybe...



Ovog puta ostavljam samo mali doprinos...

The fastest time to carve a face into a pumpkin is 24.03 seconds, by Stephen Clarke (USA), who broke his previous record on July 23, 2006 at Universal Studios, Orlando, Florida, USA as part of 'Food Network Challenge: Guinness World Records Week'.


Do iduće godine...