subota, 24.09.2005.
Nakon nekog vremena sam ponovno posjetila stranicu sa vijestima. Ne volim gledati vijesti, samo se naživciram i pop***im. Ovog puta su me dočekale vijesti o teroriziranju Iračana. Jadni ljudi, kako mi ih je žao.
… vratite se na II. svjetski rat. Hitler istrebljuje Židove zbog ničeg drugog jer mu se vlast opasno počela klimati i tražio je nešto s čime će se obogatiti. Stoga je proglasio Židove neprijateljima, tretirani su kao životinje, iako su bili bogati doktori, odvjetnici i bankari. Hitleru je jednostavno trebala lova. Do tog smo zaključka došli na jednom satu njemačkog.
… a sad se vratite u sadašnjost. Bush istrebljuje Iračane. Zašto? Zato što su se neki luđaci zaletili u one njihove twinse i sravnali ih sa zemljom. Je li to razlog da ljude koji gotovo da i nemaju ništa (osim nafte) muče do krajnjih granica? Baš sam pročitala… ameri su ih mučili 17 mjeseci, lomeći im ruke i stavljajući im neke kemikalije na kožu ili oči, udarali ih palicama i omamljivali kemijskim sredstvima, cipelarili, uskraćivali su im i vodu, hranu i san. I ameri su ljudi? Ne bih rekla. Oni koji ljude tretiraju kao životinje i sami se spuštaju na tu razinu… nisu ništa bolji…
Gade mi se… Zašto živimo u ovom prokletom svijetu?
petak, 23.09.2005.
Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. lipnja 1928. u mjestu Rosario, jednom od većih argentinskih gradova, u dobrostojećoj obitelji. Iako je obitelj bila aristokratskog porijekla preferirala je socijalističke ideje. Godine 1947. Ernesto susreće mladu djevojku imenom Berta Gilda Infante, znanu pod imenom Tita. Tita je bila članica argentinske komunističke omladine i njih dvoje će kasnije postati nerazdvojni prijatelji...
Tim riječima počinje jedan članak koji sam počela čitati danas… Fakat me zanima povijest revolucija, kako smo došli do onoga što imamo, i možemo li ikako promijeniti ono što nemamo…
Che Guevara je bio čovijek. Imao je svoje stavove, a prije svega vjeru da netko nešto može promijeniti. On je postao uzor mladima širom svijeta, djelom zato što su ga nasilno ubili amerikanci, djelom zato što je s neopisivom lakoćom sve stvari okretao na bolje…
Da usporedimo situaciju danas…
Da li se itko buni? Vidimo li ikada ljude koji se bore za pravu stvar, za slobodu, za život bez straha i mučenja, za jednostavnost…? Ne, jer sve što mi poduzimamo ne seže dalje od povečanja plaće. Treba čitav narod postaviti na noge… U ovom svijetu u kojem živimo neće se dogoditi ništa pozitivnije od smaka svijeta. S jedne strane je to dobro, barem bi ostatak svemira mogao živjeti u miru bez naših gluposti… S druge strane uništili bi one jadne životinjice koje nisu nikome ni krive ni dužne.
Eto, sad sam prošla već nekoliko tema o kojima želim pisati… a to jednostavno ne stane u jedan post. Morat ću izdvojiti vremena da kažem koju o svemu redom…
nedjelja, 18.09.2005.
Kiša pada, trava raste, vani hladno jeee! Toliko je zima da smo počeli grijati kuću. A ja slušam Zeppeline i Kashmir. Stars to fill my dreams… Kako dobra pjesma…
Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme imam san… koncert na otvorenom, sve je prepuno ljudi, atmosfera je totalno dobra, a na pozornici sam ja. Nitko me ne vidi, nitko ni ne gleda, ali to mi nije ni važno. Željela bih se samo jednom proderati: Trying to find, trying to find where I've beeeeeeeeeeeeeeeeen, whoooooooooh…
Ma zapravo, željela bih i ovaj dio:
Ooh, yeah-yeah, ooh, yeah-yeah, when I'm down...
Ooh, yeah-yeah, ooh, yeah-yeah, well I'm down, so down
Ooh, my baby, oooh, my baby, let me take you there
Let me take you there. Let me take you there…
Tako zakon pjesma. Plant & Page su moji uzori!
U 8. razredu smo iz vjeronauka učili nešto o uzorima i autoritetima. I napravili smo razliku idola i uzora. Idol je prolazan, neka zvijezda kojoj želiš biti sličan, koja ti daje trenutačni polet i kojoj želiš biti sličan. Obično su idoli oni koje mladi oponašaju u svemu; stilu oblačenja, zurki, načinu izražavanja… Ali Plant i Page su moji uzori. Oni su trajniji. To su ljudi koji su postigli nešto u životu i koji ne odlaze iz nečijeg svijeta isto onako brzo kao što su došli.
Oh, father of the four winds, fill my sails, across the sea of years…
ponedjeljak, 05.09.2005.
Sranje… Baš sam imala jednostavno usran dan… Neću spominjati početak škole i buđenje u 6:30, podočnjake i mrzovolju. I kruljenje u želucu makar sam ujutro popila kawu. Dobili smo grozan raspored, cijeli dan nastave (makar skračeno, ali nije važno, provela sam CIJELO fu***ng prijepodne u toj… školi). Pod odmorom sam kupila sendvič. Kad sam se vratila u razred 3 kata udaljen od kantine skužila sam da sam zaboravila kupiti sok. Spuštanje 3 kata niže… kupovanje soka i penjanje 3 kata gore. Poslije sata idem ja piti sok, a ono osjetim nešto mokro u torbi. Procurio mi je fu***ng ledeni čaj. Zatim tražim maramice da sve to obrišem, a naravno da mi je ostalo samo 2 u paketu. I čitava torba mi je ljepljiva.
Kad je sve završilo, otišla sam s Muy na slaju. Problem je to što ja jedem fu***ng sporo sladoled i počeo mi se topiti. A još sam prije toga čekala pola sata u redu da kupim kartu za bus. I onda sam i zakasnila na bus. Otišla u knjižnicu nači nešto što je Muy spominjala u Gloriji (nešto o Black Sabbathu). Naravno, našle smo to, ali onda smo morale trčati natrag na bus kada nam je nestalo vremena. Saznala da nam je u župi novi velečasni (stari otišao u penziju) zakon tip. Morala bih otiči na misu koju nedjelju.
A da ne skrečem s teme, u busu mi je počeo curiti onaj spominjani sladoled. Od tartufa i punča. Cijelo sam se vrijeme pitala jesu li tartufi gljive i tko bi uopče želio nazvati sladoled po njemu? Ili tko bi to htio jesti (osim mene)?
Uglavnom, toliko se otopio da je počeo curiti iz one rupe na dnu korneta. Ne bi li dno trebalo biti nepropusno??? Ako nitko nije to smislio, idem plagirati ideju i obogatiti se…
A sladoled mi je totalno upropastio traperice. U jednom trenutku očaja sam izjavila da sam svinja, na što se Muy iz nepoznatog razloga opalila smijati. I onda sam i ja počela… i smijale smo se cijelim putem do kuće, i bilo je super. Obožavam se smijati… i to mi je totalno uljepšalo ovaj fu***ng dan…
Poruka svima: smijte se i vi…
*****dodatak u postu radi olakšanja duše*****
Kad sam bila na WC-u, vidjela sam da je nekome ispalo 70 kn. Kako znam da je bilo 70? Odmotala sam novce da vidim koliko ih ima. I razmišljala što da učinim.
Jednom me sestra pitala što bih napravila da vidim novce na cesti a nikoga nema. Ja sam odmah rekla da bi uzela lovu. Ali tih 70kn sam ostavila. Vratila sam ih na mjesto gdje su stajale i otišla. Jedno vrijeme sam mislila prijaviti to u tajništvu, ali vjerojatno bi si to škola prisvojila.
Da sam ih uzela, čitav bih život osječala grižnju savjesti. Jednom sam ukrala mašnicu u nekoj velikoj trgovini. Čudno, još uvijek se toga sječam a dogodilo se prije 7 godina. A mašnica je vrijedila jaaako malo. Neke stvari uvijek ostaju na teret…
subota, 03.09.2005.
Dakle… razlog zašto me nije bilo zadnjih tjedan i nešto je… bila sam na moru. I bilo je dosadno. Valovi, pučina i dim od staroga, auto i čudni smradovi, nedostatak kompjutora, nepovezanost sa svijetom… Dobra stvar u svemu je to što ja volim dosadu. Koliko god čudno zvučalo. U jednoj sam knjizi pročitala… Lik1 nije volio uzbuđenja i iznenađenja. Lik2 je volio te stvari. I kad su se napokon dogodila ta uzbuđenja, lik1 je umro. Ubili su ga jer je uzbuđenje prešlo sve granice. A to i nije tako loše…
more: hladno, plavo i valovito
godišnji: 4, moglo je i bolje…
glazba: cd-i na mp3 playeru > uživanje
vrijeme: promjenjivo
vegetacija: premalo drveča, previše asfalta
javni prijevoz: savršen, za razliku od ovoga doma…
ljudi: vrlo ljubazni ili prokleto zli, ne postoji sredina
Znači, stali smo kod ljudi… Najgora vrsta na svijetu koja će istrijebiti sama sebe. Prokleto zli… Ne tako strašno zli, ali dovoljno zli. Nešto što me totalno izbacilo iz takta…
True story:
Šećem ja nekim malim puteljkom na plaži. Sa strane uta je bila ograda na kojoj su sjedili neki likovi. Mislim da ih je bilo troje. Dečki moje dobi. I taman prolazim ispred njih kada jedan PLJUNE točno ispred mene i skoro sam se zabila u tu njegovu gggggg… slinu koja je jurila. Grozno nešto. Ali nije to ono što me toliko šokiralo. Kraj mog ručnika su bili neki klinci. Isto moje godište (bez uvrede, samo se volim zvati klinkom). I imaju totalno jadan način komunikacije. Bili su cura i dečko, ili barem best friends, dolazili su svaki dan zajedno. A kratak dio njihovog razgovora:
- Glupane, e koja si ti budala!
- Ma marš u kurac, pička ti materina!
I tako cijelo vrijeme, u krug. Jadno, zbilja jadno…
Ako je ovaj svijet tako gadno mjesto, to je zato što smo ga mi takvim stvorili.
