srijeda, 22.11.2006.
KAD JEDNOM LJUBAV UBIJEŠ...
|
Zamislite se u situaciji: Poznajete jednu osobu cijeli svoj život. Sa tom osobom idete u vrtić, osnovnu i srednju školu I zaljubite se u nju. Ta osoba je jako sramežljiva, pa stoga vi učinite prvi korak i pitate ju hoće li biti s vama. Ona potvrdno odgovori i povedete zajedno 4 prekrasna mjeseca. Govorim u prošlom vremenu zato što je to sada gotovo. Toj ste osobi dali sve najbolje od sebe i iskreno ju zavoljeli, a kad ste joj to i rekli, ona vas nogira sa objašnjenjem da joj se ne sviđate. E pa to se meni dogodilo pred 4 dana, tj. u subotu 18.11.
Zovem se Sanja, a ta osoba je Mario.  I što sad da radim? Dođe mi jednostavno da se ubijem, vlastiti me roditelji ne poznaju. Od vedre i nasmijane osobe postala sam ogorčena poput nekakve stare babe. Eto što ljubav može napraviti! Ponekad, zapravo ne ponekad, stalno se pitam zašto je onda i bio samnom ako mu se nimalo ne sviđam? Više ništa ne znam. Danas mu pošaljem poruku hoće li ipak biti nešto od nas, a on mi odgovori da mu se sve više ćini da neće i pita hoćemo li ostati prijatelji. Mislim... OK, bolje išta nego ništa, ali kako ću ja to izdržati....? Krećemo se u istom društvu, idemo u istu školu.... Katastrofa! Jedino što želim jest da što prije sve zaboravim i da se više NIKAD ne zaljubim. A kad se samo sjetim kako sam bila sretna znajući da postoji NETKO u mom ionako šugavom životu!  Moji prijatelji, e da oni, tješe me, a što im drugo preostaje, premda sam im jako zahvalna, ali mi to nije dovoljno. Stalno plačem bez suza, povukla sam se u sebe, jednostavno ne znam što ću sa samom sobom. Škola! Pišem važne ispite iz struke (ekonomija) ovaj tjedan, ali KAKO DA UČIM! Kako da se koncentriram prokletih sat vremena da nešto naučim? Staroj sam rekla što se zbiva, ali da bi ona mene utješila, neeeee... Samo mi drži prodike i gunđa, a to mi ne treba, stoga odem u sobu tražeći mir. Prije sam stalno slušala muziku, sad NIŠTA ne svira. Samo želim samoću i želim se utopiti u tuzi. Kiša pada već 3 dana (frendica mi kaže da to nebo plače za nama), a nikako Sunca da mi malo podigne razpoloženje, kiša me baca u depresiju. Jednostavno se osjećam prazno, neželjeno i tužno i zaboravih reći, izdano. Stalno slušam od Luke Nižetića pjesmu Odsanjaj, i to je jedino što ponekad upalim da svira, ali ni to ne traje dugo jer mi je odmah teško i plačem, pa ugasim. Još jednom kažem, nemojte se nikad zaljubiti, a ako se zaljubite, ne govorite to nikome, a najmanje osobi prema kojoj to osjećate, znam, stekla sam to iskustvo. Jednom sam bila zaljubljena ali nisam bila s tim dečkom, preboljela sam ga, tako znam da će i ovo sad proći, ali kad?  Odsanjaj refren: Tiho šapćem ti samo par rijeći kroz strah, samo tvoje su, tebi ih moram reći. Te hladne oči tame, tvoj pogled me prati, one traže moj lik dok kidaju se sati. Tiho šapćem ti samo par rijeći kroz strah, tebi ih moram reći! Evo sad upalih mjuzu, onak, random, i dođe mi na pjesmu ONA ONA, i opet, pogodite što.... Suze. Napravit ću kompilaciju ljubavnih pjesama, pa da samo to slušam i plačem, baš dobro al.... Što ja Bogu skrivih?!  |
