kak mogu...
evo objašnjenja onog komentara. bez brige, znam za svadu izmedu kurta i axla. stvar ti je bila u tome kaj su si njih dvojica prvo bili jako dobri. i dok se rodila kurtova kćer, frances bean, su axla kurt i courtney pitali dal bi on bil frances krsni kum, tak neš. a ovaj ga je na to poslal u rodno mjesto i od onda ti taj " rat" traje. a na pitanje kak mogu slušati i nirvanu i gunse ti mogu sam reći da nisu svi ljudi isti. s kurtom se prečesto mogu poistovjetiti u različitim situacijama a axl ima lyricse u kojima se isto u odredenim situacijama i predobro pronalazim. tak da te molim da me ne osuduješ tak olako.
zahvaljujem
kad će ta subota?!
e, ljudi kriza je! ova subota mi je prošla tak kaj je vlatko svratil do mene pa smo se posle malo gubili po gradu tražili moje i njegove. i pošto sam od prvog do osmog petog u poreču na nekim kazališnim radionicama pokreta, ovu subotu treba maksimalno iskoristi. malo prije sam pročitala blog sekine frendice i inspirirala me za ovu subotu i više nego je bilo potrebno. da nije pol 11 nazvala bi anu i već bi počela planirati od koga da nabavimo nekvo domaće vino jer su inspekcije u subotu ispred svakog prokletog dućana, pa još malo sena i to bi bil pravi suicid u subotu!!! ajooooooj, ljudi. u četvrtak mi je majčici rodendan a ja nemam jedne jedine kune da joj nekaj kupim. ma budem ju zagrlila i rekla joj da ju volim pa bu sretna. pa kaj, uvijek mi govori kak joj nikad ne velim da ju volim. majko, jesi li ti sigurna da te ja volim? ha?! ma... zezancija.... joj, neda mi se apsolutno ništa osim maštati o suboti, koja je hvala bogu DALEKO............ crkni! o školi mi se neda pisati jer to djeluje predeprimirajuće...
ajd vidva se
she`s got a smile that it seems to me
reminds me of childhood memories
where everything was as fresh as bright blue sky
now and then when i see her face
she takes me away to that special place
and if i`d stare too long
i`d probably break down and cry..
oh, sweet child o` mine
oh, oh, oh, sweet love o` mine
she s got eyes of the bluest skies
and if they d thought of rain
id hate to look into those eyes
and see an ounce of pain
her hair reminds me of a warm safe place
where as i child id hide
and pray for the thunder and the rain
to quietly pass me by...
posdraf
freedom is just another word for nothing left to lose
evo, naziv ovom blogu sam dala po stihu iz pjesme janis joplin. nadam se da znate ko je bila ona, jer stvarno, takve žene na kugli zemaljskoj sigurno još dugo neće biti. mnogi njezin glas smatraju običnim narkomanskim cviljenjem, al ljudi, taj glas je nezamjenjiv. naravno, njezino konzumiranje svakojakih droga je definitivno imalo utjecanja na njezine glasovne sposobnosti. zamislite kak bi tek fenomenalno zvučala da je više put nastupala trijezna! joj, da mi je bilo živjeti za njezino doba. neš poput woodstocka sigurno ne bi propustila. janis joplin i jimi hendrix na istom mjestu, ljudi, to bi bilo ostvarenje snova. nezamislivo... delirij...
dosta sad o njoj, moram vam ljudi spomenuti da je situacija s vlatkom bolja, ma kaj bolja, super. jučer smo se čuli i ispričal se zbog svojeg ponašanja u zadnje vrijeme. a budući da mi je sestra prošle godine bila maturantica, znam na kaj mu se svodi svakodnevnica. na budenje, doručak, učenje, škola, večera, učenje i učenje pa malo spavanja i opet učenje uz litru kave na nadohvat ruke.nemate pojma kolko mi je drago kaj je sve opet onak kak i treba biti. stvarno bi mi bilo užasno da sad, kad smo opet skupa nakon skoro 6 mjeseci neš iskrsne. baš ga volim. čudno je to. mislim da od svih ljudi koje poznam volim njega, vlatku, anu, igora, dašu i... naravno, mamu, tatu i bake, a i sekicu. i nikog drugog. svi su mi ostali baš dragi, super. al voleti nekoga znači prihvatiti ga onakvim kakav je, u originalnom "pakiranju", bez ikakvih prerada. pa dosta njih volim. isuse, pa zaboravila sam još jednu važnu osobu. zrinku. zrinka ima stvarno posebno mjesto u mojem herčeku. bilo je momenata dok mi je išla na živce, al to uzimam kao dio procesa prihvaćanja njezinih mnogobrojnih mana. zrinka je ujedno i moja sekica. nas smo se 2 pred kraj 8. razreda posestrile. bile smo same kod nje doma, nabile smo nirvanu nek svira najjače kaj je moguće, uzele smo skalper i bacile se na posao. ispočetka me malo bolelo, al dalje sam samo osjećala kak me neš na neki način škaklja pod kožom. a zanimljivo je to kaj su se i naše stare isto posestrile dok su bile mlade, u srednjoj, al to smo tek kasnije saznale. koja slučajnost. makar ja ne vjerujem baš u slučajnosti. možda postoji skriveni razlog zakaj se sve to tak odvijalo. jedva čekam vikend. tak se danas osjećam ko da je petak, ne znam koji mi je. ali, uglavnom, danas je baš lepi dan. puse
veseli sadržaj
veseli sadržaj je nekaj kaj nećete sresti ni u ovom blogu. da, cijela ona priča s njim se nastavlja. jučer sam bila u našoj obližnjoj šumi jer je bilo organizirano čišćenje i poslije je bila zafrkancija s potezanjem užeta i takvih sranja a moj dragi je takoder trebal biti tam. ja sam krenula prije jer sam se morala naći sa svojom dramskom skupinom oko 14 h, a on se doma trebal učiti. i dogovorili smo se da me nazove kad dode do jednog dućana pa da dodem onda po njega jer nas je bilo dosta komplicirano naći.i nije bilo sto posto sigurno da dolazi, al sam mislila da bude, a ak ne, da se bude barem javil. al očito je jedan sms previše za očekivati od njega. uglavnom, bila sam užasno razočarana i žalosna, pa sam se našla s martinom oko pol 7 kod fontane i nas dvije smo lutale po parku i na kraju smo se bacile na moju dekicu koju sam imala u ruksaku. pogled na skoro zamračeno nebo je nešt najljepše kaj se može videti. bile smo baš kod starog grada, iza ploča. i počela sam razmišljati zakaj jednostavno nisam jedno od onih prastarih drva koja tam već stoje od pamtivijeka. samo bi gledala i promatrala kaj se oko mene dogada, bez ikakvih posljedica. niš ne bi moglo utjecati na mene i moje raspoloženje osim vjetra. ako bi zapuhal vijetar, plesala bi do besvjesti, a ako bi padala kiša kupala bi se i čistila od svih zmazanoća koje sam doživjela od posljednje kiše. moje misli prekinul je martinin mobitel. zval ju je kiki da su on i rajter kod nekvog kafića, da dodemo do njih. kikiu je danas 18. rodendan pa je jučer mislil nas malo počastiti. i dobro, imali su amaro u torbama i krenuli smo prema drugom djelu parka. opet smo na friško pokošenu travu stavili moju dekicu i nas 4 smo se pobacali i počeli piti taj prokleti amaro. moram priznati da i nema baš neki okus. i nakon nekog vremena sam primijetila da je nekolko metara od nas vlatkovo društvo, al njega nisam vidla. tak dugo dok mi martina nije usmjerila pogled prema drugom djelu parka di su bili vlatko i kleme - njegova frendica iz razreda. zaderala sam mu se bok, i došel je do mene. pitala sam ga zakaj se nije pojavil u šumi i zakaj se nije niti javil. i izgovori su počeli: učil sam se, bil sam umoran pa sam si malo prespaval... pričaj mi priče... i dobro, poljubili smo se, dogovorili da se danas najvjerojatnije vidimo i on je krenul prema doma. ja sam se danas probudila oko 11, naručali smo se oko pol 1 i otišli smo malo do bake. od bake smo došli u 17 i čim smo došli doma sam ga nazvala da se dogovorimo di se i kad nademo. pitala sam kaj radi, a on mi odgovori da ima pauzu od učenja. pitala sam ga dal se vidimo, a na to mi veli da mu se baš i neda. pop...ila sam na to i još smo tak nekaj razgovarali i na kraju smo opet nekak došli na temu te je...e šume i zakaj se nije niti javil da ne dolazi i onda se izdere na mene da i ja imam njegov broj i da ak me tak zanimalo da sam ga mogla nazvati. bilo mi je dosta. rekla sam mu samo, čujemo se i poklopila sam. a najgore je to kaj on uopće nije ni svijestan da me povrijedil. a ja mu neću nikaj govoriti. oću da konačno sam skuži da nije ok kak se ponaša i da se konačno ispriča. samo.... mislilm da budem se prilično načekala
dream on, dream on...
....
to je kod mene uvijek tak. dan počne savršeno i sve do jednog trenutka, dok se već sve čini savršeno, nekaj se desi i to poruši sve kaj sam cijeli dan gradila. sreću bez temelja. danas je bilo sve ko iz snova, čista perfekcija kojoj svi tolko težimo, a ja sam ju skoro dotakla. i onda sam ga čula i gotovo. pad u dubinu bez dna, kraja, prokletog završetka. njemu se neda ništ, ne srdi se, al mu je glas ko da bi mi najradije poklopil, mora se učiti, nema vremena pol sata kaj se nademo na je...oj kavi, sutra nejde van... ma molim te! kaj mi je to trebalo? dobro mi je vlatka rekla. zbog čega ste prekinuli prvi put, zbog toga budete prekinuli i drugi put i svaki put dok budete skupa. ali ja bi bila prepametna da ju bar 1 put i poslušam. a najgore je to kaj mi je tolko prokleto stalo do njega, i tolko me ta ljubomora izjeda i proždire sve više i više, ko neki termit ljudožder. zakaj sam uopće dozvolila da mi nekaj tak radi? Ma bila sam glupa. rekel mi je odma na početku da nema baš puno vremena za nekva druženja, al ja i moja samozavaravanja su iznad svega. mislila sam da ja mogu tak da se vidimo 2, u rijedim slučajevima 3 put na tjedan. opet prikaz mojih samozavaravanja i tak sam ko konj koji vidi samo ispred sebe, nikad ne pogleda i malo okolo. nakon kaj smo prvi put prekinuli sam bila s drugim ljudima i stvarno sam trudila da ne razmišljam o njemu. kaj radi, di je, s kim je, dal mu se svida ko, dal misli na mene... ali ne. ja sam u svakoj muškoj osobi koja mi se približila tražila njegove karakteristike, njega, njegove geste, pokrete, njegov pokret usana, njegovu boju očiju, njegov osmijeh i smijeh, njegove bijedne fore na koje se uvijek nasmijem kolko god bile glupe. al ko god drugi ispričal nekvi glupi vic, nisam se smijala. i dok sam se sjetila da sam prije nekolko mjeseci umirala od smijeha dok sam čula neš takvo, postala sam depresivna. ko i sad. trebam lithium. trebam taj usrani antidepresiv, trebam minutu sreće, zadovoljstva sa sobom i svojom okolinom. zadovoljstvo sa cijelim društvom, populacijom koja mentalno i moralno sve više opada i ne znam di je tome kraj. zanima me zakaj se tolko mučim oko njega. istina, volim ga i nije mi bad to priznati. al kaj je moguće da je to ono pravo? imam tek 16 godina. i kak dalje? i ak budemo dalje skupa, kaj bude se desilo kad on za par mjeseci ode na faks u zagreb na tu arhitekturu. tam bude pun ku..c novih ljudi, vidali budemo se još i manje nego sad, čuli budemo se možda par put tjedno i kaj bude to onda na kraju? mučenje i za mene i za njega. i na kraju dolazi taj kraj. ko i uvijek. a najgore je to kaj dok sad razmišljam da mi, dok si zamislim, uopće ne bi bil problem provesti ostatak života s njim. znam da ovo zvuči malo bolesno nerazumno razmišljanje ili bolje reći sanjarenje jedne ograničene tinejdžerke, al tak se trenutno osjećam.
stvarno se nadam da bude sljedeći blog veselijeg sadržaja. do tad, pozdrav...
... i was cryin when i met you,
now im dying to forget you,
no other sweet misery ...
today is the day
no i to se desilo.. vlatko je konačno došel do mene doma. morali ste videti maminu facu. cvala je, jednostavno ga obožava. joj, al je danas bio buran dan... bila sam sto posto sigurna da bu me profa danas digla da odgovaram književnost, kad ono, ne! ha, pa još bolje. u srijedu se definitivno javljam kaj se riješim toga... danas smo na hrvatskom obradivali molierea i fakat mi se svida način na koji je živel svoj život. drago mi je kaj je ipak neko pljunul u facu tim licemjernim svećenicima koji sam lažu i petljaju se u stvari u kojima stvarno nemaju kaj raditi. i kak su mu se osvetili... baš su se dokazali. moliere je živel u parizu, i zamjeril se svakom svećeniku koji je tam širio "katoličku vjeru". zbog toga ga niti jedan svećenik nije htel dostojno pokopati. nego su mu se prijatelji pošteno namučili da najdu jednog jedinog koji ga je na kraju ipak odlučil pokopati ali u tajnosti u noći. mislim, i onda su svećenici oličenje dobrote, milosti, božji glasnici.... ajde molim vas! joj, ova tema me sad baš rasp...ila. moram prestati pisati o tome. jedva čekam sutra!! ne moram se za školu niš učiti, prijepodne idem u dućan u nabavku (obožavam se šetati po dućanima), a onda oko 11 k meni dolaze vlatka i josipa i onda si idemo speći pizzu prije nek idemo u školu i dan bude savršen.
im so happy,
cause today i found my friends
they`re in my head
im so ugly
but thats ok
cause so are you
broke your mirrors
sunday morning
is every day for all i care
and im not scared
light my candels
in a daze
cause i found god...
live happy, die happy :o)
plateau
ej... evo pišem svoj prvi blog. u onom malom boxiću vam piše ko sam, kaj sam tak da mogu početi s pisanjem. danas jednostavno nije moj dan pa se moram malo izjadati. pisali smo hrvatski i mislim da nit ne moram pisati kak je bilo. nije vrijedno spomena. onda sam se konačno morala naći sa svojim dragim al se on mora učiti njemački. krasno... nadam se da sutra ne bude ispalo tak loše kak danas.
evo sad mi svira pjesma where did you sleep last night. to me tolko podsjeća na ljeto, to nije moguće opisati riječima. bili smo nas nekolicina na moliću uz flašu dobre tekile i nekolko limuna i vjerujte, bilo nam je genijalno. poslije nekolko desetaka otpjevanih pjesmi smo se svi lijepo bacili u more i triježnjenje je počelo. i tak skoro svaku večer. al molim vas da ne dobijete dojam da moje društvo i ja samo vani pijemo. ne, to je dio relaksirajuće terapije tijekom ljeta nakon veoma naporne školske godine. ljudi moji, trebam ići, jer moja majčica bude ostala u šoku kad vidi telefonski račun... :o)
