evo, naziv ovom blogu sam dala po stihu iz pjesme janis joplin. nadam se da znate ko je bila ona, jer stvarno, takve žene na kugli zemaljskoj sigurno još dugo neće biti. mnogi njezin glas smatraju običnim narkomanskim cviljenjem, al ljudi, taj glas je nezamjenjiv. naravno, njezino konzumiranje svakojakih droga je definitivno imalo utjecanja na njezine glasovne sposobnosti. zamislite kak bi tek fenomenalno zvučala da je više put nastupala trijezna! joj, da mi je bilo živjeti za njezino doba. neš poput woodstocka sigurno ne bi propustila. janis joplin i jimi hendrix na istom mjestu, ljudi, to bi bilo ostvarenje snova. nezamislivo... delirij...
dosta sad o njoj, moram vam ljudi spomenuti da je situacija s vlatkom bolja, ma kaj bolja, super. jučer smo se čuli i ispričal se zbog svojeg ponašanja u zadnje vrijeme. a budući da mi je sestra prošle godine bila maturantica, znam na kaj mu se svodi svakodnevnica. na budenje, doručak, učenje, škola, večera, učenje i učenje pa malo spavanja i opet učenje uz litru kave na nadohvat ruke.nemate pojma kolko mi je drago kaj je sve opet onak kak i treba biti. stvarno bi mi bilo užasno da sad, kad smo opet skupa nakon skoro 6 mjeseci neš iskrsne. baš ga volim. čudno je to. mislim da od svih ljudi koje poznam volim njega, vlatku, anu, igora, dašu i... naravno, mamu, tatu i bake, a i sekicu. i nikog drugog. svi su mi ostali baš dragi, super. al voleti nekoga znači prihvatiti ga onakvim kakav je, u originalnom "pakiranju", bez ikakvih prerada. pa dosta njih volim. isuse, pa zaboravila sam još jednu važnu osobu. zrinku. zrinka ima stvarno posebno mjesto u mojem herčeku. bilo je momenata dok mi je išla na živce, al to uzimam kao dio procesa prihvaćanja njezinih mnogobrojnih mana. zrinka je ujedno i moja sekica. nas smo se 2 pred kraj 8. razreda posestrile. bile smo same kod nje doma, nabile smo nirvanu nek svira najjače kaj je moguće, uzele smo skalper i bacile se na posao. ispočetka me malo bolelo, al dalje sam samo osjećala kak me neš na neki način škaklja pod kožom. a zanimljivo je to kaj su se i naše stare isto posestrile dok su bile mlade, u srednjoj, al to smo tek kasnije saznale. koja slučajnost. makar ja ne vjerujem baš u slučajnosti. možda postoji skriveni razlog zakaj se sve to tak odvijalo. jedva čekam vikend. tak se danas osjećam ko da je petak, ne znam koji mi je. ali, uglavnom, danas je baš lepi dan. puse
Post je objavljen 19.04.2005. u 20:53 sati.