LOTOS
26.01.2006., četvrtak
Carolija zaborava
|
U ovom prostoru omedjanom stablima mog razuma, u ovom prostoru bez sredista svjetla, bez okusa, bez glasova, u ovom sjecanju, zatvorenom u tamni obruc tijela, u ovoj boli u ljubavi nepravednoj, u ljubavi ja dozivam lice koje sam posjedovala jucer, ja dozivam noc. U ovaj sat neponovljen, u ovaj dan neotrovan blizinom vremena, u strahu prisutnom medju oblicima, u ovaj moj plac neka iz mahovine izidju sve kosute i poloze moje tijelo na zle i visoke borove, danas, na dan neprolazne osvete, neka umorne zene svezu moja stopala i zapale sve ladje, snene pod lukom mog vrata. Ja zovem. Neka dodje velika tisina, neka dodje velika tisina, neka se rijeke udalje od obala i tijelo neka napusti dubinu vlastite krvi, jer ja vise ne poznajem granicu svog krika, nevidim vise daljinu izmedju dva neba, ne osjecam krv. U ovaj suton sastavljen u dva oblika patnje, u ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta, u ovaj san ja dozivam rijeci nage i bez uspomena, ja dozivama agoniju hladniju od snijega. U disanju moje koze, u ove plohe tuge, u ovu tamu, ja zovem vjetar koji brise obrise gorkih planina, vjetar zaborava ja dozivam pcele da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen na tvom imenu. Ja zovem. Neka se mora preliju u presusen izvor zemlje i zaustave krv koja me napusta, neka se moja zaljubljenost pretvori u osamljene perivoje, moj osmijeh otudji od sunca, neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje prodru kroz ovaj plemenit okus smrti. Nadjite me, Vezite me, Spalite moje sjecanje, zakopajte moje sunce u jezgro najtamnijeg korijenja, otvorite moje dlanove od soli i oduzmite mi taj lik koji i sljunak pretvara u ljubav. Irena Vrkljan |
