LOTOS
01.06.2005., srijeda
OVE NOCI
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.Napisati na primjer: "Noc je puna zvijezda, trepere modre zvijezde u daljini". Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva. Ove noci mogu napisati najtuznije stihove. Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela. U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju. Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom. Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio. Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci. Ove noci mogu napisati najtuznije stihoove. Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio. Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju. I stih pada na dusu kao rosa na livadi. Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati. Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene. I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila. Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi. Moje srce je trazi, a ona nije uz mene. Ista noc odjeva bjelinom ista stabla. Mi sami, oni od nekuda, nismo vise isti. Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim. Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav. Jer ja sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju, moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila. I ako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje, i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem. P. Neruda VOLIO SAM VAS Volio sam Vas; i ljubav jos , mozda, nije ugasla sva u srcu mom; no nek Vas ona sad nebrine vise, Ja necu da Vas rastuzujem njom. Volio sam Vas, nijemo i bez nade, s ljubomorom i strepnjom srca svog; volio sam Vas iskreno i njezno, volio Vas tako drugi, dao Bog. -(Puskin) MOLIM TE, POSLUSAJ ONO STO NE KAZEM...( Charles. C. Finn ) Nemoj da te zatvara izraz mog lica. Jer, nosim masku, tisuce maski, maske koje se bojim skinuti, a ni jedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, al ne daj se zavarati. Za ime Bozje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Mozda se cini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvjek promjenljiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoca. Ali, ja to skrivam. Ne zelim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da ce me otkriti. Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio nonsalantno, sofisticirano procelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zastiti od pogleda koji zna. Ali bas takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje. Ako slijedi Ljubav. To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga, od zatvora sto sam ga sam sagradio, od prepreka sto ih sam tako bolno podizem. To je jedino sto ce me uvjeriti u ono sto ne mogu uvjeriti sam sebe, da u istinu nesto vrijedim. Ali ja ti ovo ne kazem. Neusudjujem se Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje, da nece uslijediti Ljubav. Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces sesmijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da dubooko negdje nisam nista, da ne vrijedim, i da ces ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja sa sigurnim proceljem izvana i uplasenim djetetom unutra. Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj zivot postaje bojiste. Dok ono cavrljam s tobom ucitivim tonovima povrsnog razgovora. Kazem ti sve, a zapravo nista, i nista o onome sto je sve, i sto place u meni. Zato kad sam u kolotecinini, neka te ne zatvara to sto govorim. Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem. Sto bih volio da mogu reci, sto zbog opstanka moram reci, ali sto reci ne mogu. Ne volim nista kriti, Ne volim igrati umjetne, lazne igre, zelim prestati s igrama. zelim biti iskren i spontan te biti ja, ali mi ti moras pomoci. Moras pruziti ruku cak kada se cini da je to i poslednje sto zelim. Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca. Samo me ti mozes prizvati u zivot. Svaki put kad si lubazan/a i kad me hrabris, svaki put kad pokusas razumjeti jeru istinu brines, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slabakrila, ali krila ! Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene. Zelim da to znas. Zelim da znas koliko si mi vazan, kako moze biti stvoritelj-do Boga pravedan stvoritelj-moje osobe moje sobe ako tako izaberes. Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem, samo ti mozes ukloniti moju masku, samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlucis. Molim te odluci. Ne mimoilazi me. Nece ti biti lako. Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi svoje zidove. Sto mi blize pridjes to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoc o tome sto o covjeku kazu knjige, ja sam cesto nerazuman. Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem. Ali rekose mi da je Ljubav jaca od snaznih zidova, i tu lezi moja nada. Molim te pokusaj pobjediti zidove cvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo. Tko sam mozda se pitas ? Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro. Jer ja sam svaki covjek na kojega naidjes i ja sam svaka zena na koju naidjes... NEBIRA SE LJUBAV Ne bira se ljubav kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebeskim pismima. Niti se oduprijeti mozes niti preskociti dan. Kao sto nemozes tudji san usniti niti okom drugim vidjeti. Volio bi da nisi ti ona koju u ovom casu volim. PERO ZUBAC MOJA TE RIJEC DOTAKLA Moja te rijec dotakla u trenu kad si odlucila da ne vjerujes nikome ko je odrastao i pokusava da te ukroti. Kao ptica nevidljiva, kao zuti list koji te u setnji presretne naglo i upozori na pad. Jer jesen je. Jer sve je prolazno i sve se smjenjuje. Kao da gledas veliku rijeku u predvecerje koja odnosi bijele ladje, a iza svakog malenog osvjetljenog prozora mozda odlazi neko koga bi mogla zavoljeti zauvijek. PERO ZUBAC |
