Well..

Bila sam totalno na izmaku svih snaga, želja, volja..
Pucala sam po šavovima sve do onog zadnjeg.
Gubila sam sebe već, jer bez njega nisam svoja.
Isplakala sam i srce i dušu.

Reko kraj je. Ne želi doći da pričamo ni nakon 100 poruka, suza, moljenja (da, moljenja -.-'), spremam se i idem kod Lare. Idem njoj malo tulit i proći će. Spremam se, on me vrijeđa, ja, prazna već i bez osjećaja, izazivam. Izlazim van iz stana i više ne odgovaram. Kad ono poziv: "Gdje si?", -"Tu sam.", -"Gdje tu? Stižem". Dođe, i pita me šta mu to imam toliko za reć svega. Ja stojim i šutim, ne znam što bih rekla jer sam zbilja već prazna bila. Krenu iz mene jedva dvije - tri riječi, pa šutnja i onda eksplozija!! Takva rafalna paljba riječi, situacija, razgovora, dopisivanja, poziva. Sve sam mu nabrojala. Plač, vrištanje, urlanje. Pokušavao me smirit i molio da uđem u auto. Popustila sam nakon nekog vremena. Ušla sam i nastavila nekontrolirano plakat, jecat i šmrcat. Odvezli smo se na neko mirno mjesto i rekla sam mu što mi sve smeta, što više ne mogu šutit, preko čega ne mogu prelazit i ostale stvari. Rekla sam mu da me zanemaruje, da se osjećam kao da me ima samo za njegove potrebe, da mi se nikakve želje ne ostvaruju, nemam pravo željet nešto, da se ne smijem pobunit oko nečega, da nisam sretna više u toj vezi! Čovječe, koja žalost je ispadala iz mene.

A on?
Šutio je. Počeo me grlit, brisat suze, ali je šutio.
Od tog dana, nema boljeg čovjeka za mene! NEMA!

Svako malo dođe, zove me, svaki dan mi kaže da me voli po nekoliko puta. Slatkiše, tiramisu, čak i na večeru idemo, kupanje u Mađarsku malo malo. A kakav je bez svega toga? Divan i brižan. Javlja se za svaku sitnicu. Ne znam, ali ovako što nikad nisam osjetila niti se ikad itko brinuo o meni. Drugi čovjek. Moj čovjek <3.
Za rođendan sam dobila Canon! Znam da u očima čitača ovo sve izgleda "kupuje ju", ali nije tako. Svaka gesta, pokret i razgovor govore da me voli. A znam da me voli.
A što još napisat? Eto, opet uživam. :)