Ancient legends of war are the wind in my sails...
ponekad sam previše svjesna grešaka koje radim, ponekad mi se živo jebe za njih, ponekad sam stopljena unutar četiri zida i previše razmišljam ko jučer onda nastanu pesimistične pjesme ko ova dolje...ali ja si neću dopustiti takav kraj. lako je reći. ponekad mi se zbilja neda i najrađe bih sve lijepo poslala u jednu stvar. previše sam suočena sa svijetom i mrzim taj dio sebe. sretna sam jer ima ljudi kojima je stalo i ako postoji stvar koju više cjenim neka mi je netko pokaže. možda mogućnost razgovora sa vlastitom psihom...svi se trude dovoljno dobro istumačiti neobjašnjive stvari i u tom objašnjavanju zaborave na unutarnje ono ljudsko u sebi...mislim da svaki čovjek posjeduje u sebi dobro samo što je kod nekih krivo usmjereno(previše prema sebi pa samim time vodi ili je već dovelo do sebičnosti) ali ne zabrinjava me više to što su ljudi takvi kakvi jesu. neka im bude. ako im je užitak drugima nanositi bol neka to rade. ja im neću stajati na putu. znam da sad to govorim i da ću se već nakon par sati gristi jer mie stalo do pravde i osjećaja i velikodušnosti i tolerancije i uvažanja svačijeg kakovo god bilo, ali recimo da volim ostati slijepa za sve u nekom čudnom svijetu koji nema ni malo onog realnog u sebi.je li to dobro? pa ne znam ni sama ali mi odgovara kao takvo. nešto me opet probada u srcu. znam da sad slijedi ono otukucavanje koje ću opet osjećati cijeli dan. kao da mi srce govori da ne smijem zaboraviti da sam živa i da postojim. htjela ja to ili ne. opet su me uhvatile valkire, žene kojima se zbilja divim. uvijek sam se znala boriti i izboriti za svoje pravo izgovora. što sam starija to je teže ali nedam se. kako mie smješno prisjećati se djetinjstva u kojem sam dane provodila čekajući noć kako ne bih bila sama i ne morala više razgovarati s lutkama...bilo je to vrijeme kad smo se našli svi iz ulice. ja sam bila jedina curica u toj hrpetini muških stvorova. vodila sam ih u nove dane. bila sam najstarija. htjela sam uvijek biti kao oni podložna nečijem utjecaju ali nije mi dopuštala moć opažanja snage koju nosim i koja je spremna da je netko koristi. i volim to raditi koristiti je za druge. ali ne volim kad to netko samo tako odbaci ili ne vidi. zato postoje osobe koje su uvijek tu. kakva god ja bila. i to je ono što me od ljudskog drži i što želim gledati u svima. teško mie pomiriti se s time da neki zaboravljaju da na ovom svijetu gdje je sve toliko uništeno i svi teže nekim tako malim oblicima zadovoljstva i dovoljne su im tako male stvari poput novca postoje i druge stvari jedna od njih je poštovanje prema drugima i ono još važnije prema sebi. uvijek sam to vraćala drugima kako bi makar ja ne uspijela oni uspijeli...ali umjesto zahvalnosti dobiješ tresku i manipuliranje tvojom slabošću... i kako da utažim želju da nekome pokažem prave vrijednosti kad one za njih to nisu...pa onda neka im bude. neka nastave u tome što njih zadovoljava. ima osoba koje znaju o čemu govorim i znaju slušati...koliko god ih malo bilo uvijek ću najviše ostati posvećena baš njima jer znaju cjeniti to, jer vide ono što ja vidim...nikad nemojte zaboraviti koliko je snaga mojih osjećaja prema vama bila jaka...
ŽIVA JE UMRLA
noževima vlastite nemogućnosti rezanja
vaših misli koje su mi tako daleke
podižem samovoljne korake dok
šipkama razdvajam dobro od lošeg.
gledam prepoznavanje iskrenosti
u ovom svijetu
gdje istina je osuda
gdje ljubav je nevidljiva
gdje osjećaji nose kovčege pune materijalnog dobra.
zrcalo oslikava sjene koje stoje uz moja ramena.
tišina nagriza uništenu želučanu kiselinu
koja se žlijebovima slijeva u kante predomišljanja
hoću li ili ne krenuti dalje.
ima li jedinka s toliko potonulog mesa unutar kože
pravo na život u kanalizaciji sinonimom stvarnost?
prerano ugasla želja za dodirom savršenstva
diže se iz napola uništenog lijesa u jami drugog života,
u ruke stavlja mač s najrigoroznijom oštricom
kako bi ih položila na pod
i osvetila svoj pad,
pokazala im pravi put.
[very loud and prolonged scream]
prilaze uplakane figurice,
otimaju joj jedinu moć stihova,
u bunilu, u kojem smrt je tako lako zaboravljiva
navlači plašt nevidljivosti za većinu.
zatvara vrata sobe.
gura u oči željezne noževe
koji uništavaju preostale žice vidnosti u njoj
u sumanutom ludilu bez povratka
uvenula tratinčica zatvara kapke
uronjena u kapljicama kiše ulazi u lokve sna u budnom stanju.
preživjela je vlastito samoubojstvo.
živa je umrla,
dok su oni gledali predstavu klaunova.
PINK FLOYD- Julia Dream
AMON AMARTH-As Long As The Raven Flies
PINK FLOYD- The Thin Ice
TYR-Dreams
ancient sign of coming storm
hvala ti
što si otišla
i pustila drugima
da se igraju mojim osakaćenim umom
možda je baš ono
što me drži
pogled tvojih otvorenih zjenica
tvoj čangrizavi smijeh
usiljeni
koga briga
hoću li ili ne
pronaći novi smisao
kanđi kojima
mi grebeš srce
i sve što ne želiš vidjeti
pusti još malo
samoći da pleše prazninama u meni
i onima koje to nisu
smij se još malo
tome koliko sam naivna
i koliko voliš manipulirati
mojom slabošću
reci mi kome da pomažem
kad tvoja ličnost ne postoji
a ja to tek sad vidim...
ICED EARTH-Ghost Of Freedom
BRUCE DICKINSON-Real World
IRON MAIDEN-Sea Of Madness
AMON AMARTH-Bleed For Ancient Gods
...trapped in thinking...
Ponekad je teško postojati u ovom svijetu tako punom mržnje, netolerancije, predrasuda sve to tako udaljava kad to gledaš intenzivno ko ja danas …tužna sam zbog toga jer svijet kakav jest mogu samo neumorno promatrati i čekati kad će ljudi shvatiti da nisu uvijek u pravu i da preočito pokazuju svoje licemjerje…ne volim biti u stanju ko sad…volim razmišljati ali kad dođem do rješenja…sada ga ne vidim ni ne raspoznajem…
…I još uvijek vjerujem u ljude, u njihovu dobrotu…i ne nije problem da se osjećam slabo ne naprotiv pronašla sam onu snagu u sebi koja je bila potisnuta bolešću ali ne vidim smisao trošenja te snage na stvari koje su u današnjem svijetu normalne, stvari koje većina radi …
…I usprkos toj snazi u danima poput ovog osjećam se slabo ali ne u smislu prije navedenom nego upotrebe riječi i pokušavanja uspostavljanja dodira sa nutrinom svake osobe,
sagledavanje sa svih strana i onda onaj korak usmjeravanja koji je tako propao…
…i tu moja snaga opada.
bojim se približavati biločemu.imam osjećaj da sve uništavam.iako se trudim biti i ponašati se u skladu svog srca.katkad zaboli.
battle against myself...
Ja sam u nekom izvanrednom stanju naravno zato i pišem…malo sam razočarala samu sebe ali nema veze… glava mi puca po šavovima (ne zbog živciranja kod doktorice koja me proglasila sotonistom) tako sam u prokleto konfuznom stanju da to riječima ne mogu opisati… živčana sam i treba mi razgovor a nikog nema kraj mene pa da ne razgovaram sama sa sobom eto pišem opet ovaj usrani blog…
Naime, ok svira beheading of a king inače meni jako draga pjesma ali nije stvar u tome ubiti ni ne znam kako da se izrazim a da ne pogriješim…jučer sam saznala neke stvari koje mi ne daju mira. zašto? Pa zbog toga jer im nisam u stanju vjerovati…ubiti jučer sam si definirala neke osjećaje napokon prepoznala Midgardskog Odina i iako me Frigg fascinirala sad nisam dobro jer sam shvatila da volim krivu osobu ubiti nisam ni sigurna volim li je ali mi onak taj jebeni pogled i te tako fascinantno duboke oči ne daju mira…znam da to zvuči patetično i glupo jer sam nekim ljudima rekla o kome se radi pa onak dok se nekima ne usudim ni njemu jer nisam sigurna koliko je pametno to kai osjećam zbog toga jer sam dosad bila jebeno hladna i bez potrebe za ikim a sad kad je taj dio mene oživio sad se proklinjem…ali znate jedan dio mene govori da ga ovaj put ne smijem otjerati (taj osjećaj) jer ima svoj razlog zakai se stalno vraća svaki put u drugoj formi i sa drugačijom posebnošću…
Tako mi ništa nije falilo, tako sam bila sretna ispunjena mislim uopće ne znam koji mie kurac… mrzim se zbog tog osjećaja i bojim se tog osjećaja a još više da za taj osjećaj zna ta osoba kojoj je namijenjena…ona ne smije znati ali opet kako živjeti s tim jer ja ne da znam nego ZNAM da on nie u stanju ko ja tj. ne osjeća to isto ubiti (moja bolesna pretpostavka kak hoću da bude čisto jer se tog osjećaja želim riješiti) i mrzim dio sebe koji mi govori da se ga ne smijem riješiti već ga poput biljke njegovati…
Htjela sam probuditi taj dio sebe za ljubav i prepustiti mu se ali on sad zbilja me nagriza poput najgore moguće kiseline u želucu …
Sve je počelo kad sam se u utorak vratila doma s hrasta i pustila si fate of norns rasplakala se ko budala na one Johanove vriske (kak god da je množina od vrisak, zaboli me) no i u tom svom ludilu preosjećajnom sam shvatila da u mojoj blizini živi Odin točno onakav kakvog tražim onaj kojeg bi htjela vječno kraj sebe (opet sam patetična u kurac) kako me jebeno sram kako se jebeno glupo osjećam…ne zbog toga jer mi treba njegova ljubav (jer znam da je nisam vrijedna) nego zbog toga jer već dulje vrijeme živim u uvjerenju kak tražim tog nekog a taj netko mi je pred nosom… u jebeni kurac ovaj put je stvaran…prestvaran kai nie u mom stilu ni karakteru da bi bila sa stvarnom osobom(kak god umobolno zvučalo) no i ta fate of norns je probudila u meni to sve i još jedna stvar shvatila sam da sam u onom zadnjem postu pogriješila… neki ljudi su zbilja vrijedni života i bez nekih ljudi si ne bih mogla zamisliti ni jedan dan…oni koji to jesu to ne znaju jer im nikad nisam rekla ok… jednom ću valjda imati snage i za to… prokleto bilo… sad kad su se osjećaji vratili i kad znam da će sjebati jednu stvar ako itko sazna za njih opet me vuku ruke koje sam maknula sa sebe, ruke autodestrukcije…od utorka sam pojela jednu hrenovku i ne osjećam glad naprotiv osjećam se jebeno sito…i znam da se vraćam i znam da to nie dobro i znam da se moram čim prije trgnuti i hoću tek kad se riješim ovog osjećaja …znam da ne razumijete kak mogu biti tako slaba i opet bježati ali ne nisam slaba samo sam nesigurna u sebe previše i previše sam se uvjerila da mene nitko ne može voljeti da bih ja bila u stanju nekog voljeti…nekih stvari se zbilja bojim u životu…jedna od njih je ljubav (prokleta bila) i znam da to nie u redu jer je ona sastavnica života…možda je problem u tome da je baš osjećaj te riječi presnažan i mene previše ljulja…
I znam u čemu je problem nisu mene roditelji previše zanemarivali nego upravo suprotno previše su me voljeli to sam danas skužila i shvatila di se rodila moja potreba za uništavanjem…pitanje: jesam li ja vrijedna te ljubavi? Eto vidite previše osoba me samo tako odbacilo i zaboravilo da bi mogla bilokome vjerovati da me voli pa onda tako ni sebi ne mogu…vidite vi tu konfuznost? Ja budem živčani slom doživjela… znate taj osjećaj nepovjerenja vezanja za bilokoga? I nepovjerenja u veze? I nepovjerenja u dugotrajnost ili samo postojanje ljubavi i sa strane te osobe? Ovu ljubav koju sad držim u rukama nikad neću pustiti kai god da uništila niti je mrziti jer da bi ona postojala ne treba biti uzvraćena samo treba biti učitana a za to nemam snage…
I mislite si da sam luda, da sam glupača bez razuma niste jedini jer i ja tak mislim ali znate ja vjerujem da u životu postoji samo jedna osoba koju možete voljeti na takav način ja tu ljubav osjećam i znam da stvari koje su kod mene jednom utisnute ko ova sad one ne nestaju one mogu biti ignorirane, skrivane, potisnute ali ne i izbrisane…
Shvatila sam da više nisam premrtva za osjećaj ljubavi i jedino mie u cijeloj toj priči to drago…
Ne , neću svoj život podrediti osjećajima i ne razmišljati o ničemu drugome osim o toj osobi ni najmanje samo osjećati da postojim i ne više osjećati potrebu za ljubavi nego je tiskati duboko u sebi tak dugo dok netko ne shvati da nisam toliko bezosjećajna…
Ima jedna pjesma koja u potpunosti oslikava to kai osjećam ali za nju će znati samo određene osobe…
Iako mrzim većinu ljudi zbog njihove sebične naravi, primitivnih stavova, ograničenog razmišljanja neke ljude zaista volim pa tako i tu jednu osobu i zbilja mislim da ja te ljubavi nisam vrijedna ali nema uopće veze zbog svjetova gdje mogu voljeti za oboje…
Look at my soul
And behind
There are some thins
I've to hide from you
I'm following the black man
I'm losing control
And I don't care
Ovo je samo glupo priznanje vlastite slabosti samoj sebi…vi sve napisano slobodno ignorirate…
I još jedna stvar ima jedna divovska ledena žena koja iako je rodivši Odinu Vidara slomila još više srce Frigg koju zbilja poštujem to je Grid užasno mie fascinantno kako ipak postoje žene koje su spremne nekome spasiti život iako nemaju prevelike veze sa njima…recimo kako je pomogla Thoru spasiti život posudivši mu remen, željezne rukavice i neslomljivi štap…
Malo je takvih ljudi koje je briga i koji rade neke stvari bez koristi…ona zbilja nije imala korist od toga ali je njezina nesebičnost tim činom naglašena… i to je ono čega nedostaje u današnjem svijetu…i kai je zbilja žalosno…
I'm floating in the sea of stars,
I'm drifting away from the shore
I will be lost in the dream when the dark days come
But I will make the time run backwards and
I'll make the stars shine again
I will light up the sky to a bright crimson nights
... And they'll shine together forever
With brilliant silver colours they'll shine forever
Evo vam valkira Beckons …
It's time to fight, and free our minds...
Probudih se s knedlom u grlu…iz nekog prečudnog sna…ostaju li neke riječi vječno otisnute? Mogu li se neke stvari samo tako zaboraviti? Uopće ne razumijem više ni gdje sam ni što radim, ni što mi se događa zbog prečudnog sna…je li taj san zbilja bio san? Ili ipak stvarnost…jučer mi se dogodila halucinacija… ali ne intenzivna ko nekad…i to sam sanjala? Kako da razlikujem? Sve mi se čini tako stvarno u nekim trenucima dok u nekima tako nestvarno…znam da moram sjesti i razmisliti ali neda mi se ili nemam vremena…najčešće izlike za sve. Plaše me snovi i to tako dinamično hodanje i prijelazi iza i ispred granice…ali opet uživam u adrenalinskim iščekivanjima ishoda nekog komadića prostora vječnosti u kojoj plutamo…može li to netko razumjeti i dati mi suvisli odgovor osim onog ufucanog «Znam kako ti je.» nitko ne može znati kai je meni u glavi još manje kud mi misli lutaju, lutaju li uopće, ili ih nešto sputava…
gledajte malo situaciju u kojoj nešt nestane iz vašeg života i pomirite se s tim…To nešto je živo, hoda, govori, diše i zauzima tri četvrtine vašeg unutarnjeg svijeta i To se vraća ali vi ne želite povratak ili vam se čini da se vraća pa onda odlazi još dalje….tako mrzim dane kad si ništa ne mogu definirati…
kad mi konfuzija u glavi neda da normalno funkcioniram… nisam više toliko puna mržnje jer sam jučer razgovarala sa Snotrom ona je božica mudrosti naravno ima veze s Frigg, njezina služavka…i možda za neke ljude, tj. pretpostavljam da za većinu zvuči umobolno ali meni pomaže strahovito možda čak i više od razgovora sa nekim prijateljem jer se suočavam sa najdubljim dijelovima svjesnosti postojanja vlastite osobnosti ,materijalnog i duhovnog… ako kome treba ugušiti unutarnji glas podcjenjivanja vlastite ličnosti trebali bi potražiti Snotru…
meni je vratila jako mali ali ipak vidljiv dio samopoštovanja i vjerujem da nisam bez razloga tu di jesam, eh ali sad može li mi mudrost otvoriti baš sva vrata? mislim da ne jer nijedna stvar nema vrijednost ako barem kap ljubavi nije u njoj…a ljubavi mogu zbilja biti različitih formi…ne bih sad o tome jer me ne muči to…muči me ubiti kako se vratiti na čisti pogled prema dalje bez da povrijedim bilokoga…jer mi to nikad nije bilo u interesu…i ne volim rušiti nečija mišljenja i stavove svojima zbog čiste tolerancije koja mie prirođena, a opet dovoljna doza tvrdoglavosti koja neda prodor nečeg kai nie onak kak ja mislim da je…ne mora značiti da sam u pravu ali neke stvari zbilja cijenim, poštujem i volim i ne bi ih mijenjala ni za što na svijetu ovom a to su principi neovisnog funkcioniranja na ovom tako ogavnom svijetu, sretna sam što su roditelji uvijek veću pažnju poklanjali bratu i što sam se izgradila u samostalno biće…iako im zamjeram zbog kontrole koja je moju sigurnost sjebala i pretvorila me u list na vjetru koji ide kako ga odvode i ono najžalosnije kai mrzim u svojoj prošlosti je to kai sam bježala ne se suočavala… nastojala zaboraviti , i tvrdoglavo ne htjela prihvatiti… ali to je iza mene… sad idem drugačijim putem… NAŠ UM SKRIVA BESKONAČNOST to upamtite i nema kraja ni granice kai povlači za sobom činjenicu da možemo pohraniti puno toga i krivog i dobrog…svaka osoba ima drugačije poimanje dobrog isto tako i krivog i ide putem koji ona smatra ispravnim i nitko nema pravo zaustavljati je ili ograničavati nego jednostavno se odvojiti ako takve poglede ne razumije, svi smo dobili priliku živjeti i time i bezbroj mogućnosti razno raznih izbora… zato treba naći ravnotežu pri izboru onog što odnosi i onog što zadržava…i treba živjeti što sporije, dati si vremena za razmisliti jer brzanjem se ne postiže apsolutno ništa…ima jedna pjesma ne znam ko je zna ko ne zove se wings of time i danas sam sat vremena sjedila nad lyricsima anlizirat ću je malo…
Frćndir teir á skógin ríđa
Viđ so góđum treysti
Sóu brenna heitan eld
Og hartil fagrar kostir
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
Stíga á sínar hestar teir springa
Hoyrast kundi langen veg sum teirra sporar ringja
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja .
If we live and we die, it it’s based on a lie
So we come, we go, who knows just why
Ja mislim da sami moramo doći do razloga zašto su nas Bogovi postavili na zemlju ili još pametnije stvoriti razlog i dati ga drugima zašto postojimo, hoće li to biti davanje ljudima svoje ljubavi, pomoći, suosjećanja, mudrosti, riječi…biločega mi smo ti koji gradimo i razloge i posljedice naravno da okolnosti utječu na puno toga ali okolnosti mogu biti zanemarene ukoliko je snaga naše volje maximalna…
Places I’ve seen in decay
Things that I’ve known fade away
People I know never stay
Things that I am yesterday
To je ono kai mene i najviše muči zašto neke stvari tako lako blijede ovo ne znam pametno izanalizirati ali smatram da osobe u kojima nema našeg utiska nisu osobe koje bi trebali smatrati pod stvari koje čine našu svakodnevicu, život ili vrijeme predragocjeno je ako ga trošimo na osobe koje nisu sposobne voljeti ono najbliže i iskreno mog vremena nisu vrijedne iako sam si dopustila mali milijun puta baš to…po meni je to iskorištavanje i omalovažavanje tuđe vrijednosti…a ova rečenica «people i know never stay» bi trebala biti poticaj da ljude bolje upoznamo približimo se različitim poimanjima stvarnosti i percipiranja života te time dođemo do svog konačnog…
Frćndir teir á skógin ríđa
Viđ so góđum treysti
Sóu brenna heitan eld
Og hartil fagrar kostir
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
Stíga á sínar hestar teir springa
Hoyrast kundi langen veg sum teirra sporar ringja
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
One thousand years facing your fears
Hide all your doubt deep in the crowd
Ne, nego opravdati i opovrgnuti sumnje…
Unload the blame cover the shame
Cast it all out try to stand proud
Ja smatram da je najvažnije uvijek zadržati svoj ponos bez obzira na sve…
jer jedino tako može doći do nadogradnje misli, uma, shvaćanja…
Frćndir teir á skógin ríđa
Viđ so góđum treysti
Sóu brenna heitan eld
Og hartil fagrar kostir
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
Stíga á sínar hestar teir springa
Hoyrast kundi langen veg sum teirra sporar ringja
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
If we live and we die
If we live and we breed our kin to succeed
So we come we go and leave our seed
The great wings of time are still in their prime
Maybe in some age to come we shall see
Ovo je isto moćna rečenica doći će vrijeme kad će se stvari razjasniti forsiranjem nečeg se samo udaljavamo od prave biti i istine ovim piskaranjem sam došla do ovog zaključka…
The talons of time take hold of a tree
Time folding its wings, the end of all things
Frćndir teir á skógin ríđa
Viđ so góđum treysti
Sóu brenna heitan eld
Og hartil fagrar kostir
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
Stíga á sínar hestar teir springa
Hoyrast kundi langen veg sum teirra sporar ringja
Vítt um vegir gyltnir hjálmar syngja
Zato ja volim pisati jer razgovaram sa onim kai mi ovako ne pada na pamet…i čistim misli ne nasilnim izbacivanjem materije iz sebe već čiste dubine koju ovako ne mogu iščupati…
Valkire me strahovito drže u zadnje vrijeme i puno čitam baš o njima iako su se pojavljivale u mnogim oblicima najdraže su mi one u najbližoj mi formi ljudskoj…o Brynhildi sam vam nešt pisala već ona je izuzetna baš zbog hrabrosti suprotstavljanja Svidaru(to je Odin, tj. jedno od njegovih imena znači gospodar vremena i mene osobito fascinira)…bez obzira na posljedice i tu se točno vidi koliko sami određujemo svoju budućnost sve negdje vuče svoje korijene…
sjednite i razmislite malo oko čega se živcirate ima li smisla raspravljati o tome hoćete li ili ne biti s nekim dečkom/curom ili je ipak važnije na kojoj razini će biti vaš um kad ćete biti u stanju nekog voljeti...zapitajte se koliko kočite svoj razvoj razmišljanjima o tome koliko vas ljudi voli...
mislim da je mnogo važnije voljeti i poštovati sebe te omogućiti i otvoriti vrata razvoju i neograničenom širenju horizonata nego suženo gledati samo kako ćete osigurati materijalnu egzistenciju i hedonističku potrebu za tjelesnim zadovoljenjem...zbilja ste svi tako ograničena i niska bića?
nije li prekrasna?(možda čak i jesam više ništa ne znam)
Soon a new day will be spawned
Scattered fires glow
Soon first blood will be drawn
And dying ambers glow
They await the suns first rays
Anticipation running high
The Norns are counting numbered days
Hear the war-cry rise
See the Valkyries ride!
They meet upon this hallowed field
Now the end is near
Two armies not about to yield
The smell of death inthe air
This field has served as battle ground
Since the dawn of this world
Through the years a lot of blood
Has been pored into this earth
Warrior's eyes full of purest rage
Steel cutting flesh
Spilling guts, severing heads
Sending men to their death
Ride, ride, ride Valkyries
Ride, ride, ride Valkyries
The screams of dying men
The comfort in their eyes
Here they come, by Oden sent
See the Valkyries ride
Fallen men lie all around
Their dead eyes look to the sky
And as the swordplay rambles on
They see the Valkyries ride
Samo oprostite…
Što nikad nisam bila dovoljno dobra za nikog…
Što će se uvijek svi rađe odlučiti za bilokog osim mene…
Što sad gutam tablete kako bi me glava prestala boljeti od utiskivanja boli u sebe…
Što sam se prestala uništavati…
Što više nisam ono depresivno stvorenje i što vjerujem da me sunce negdje čeka i da ću bar jednu bitku dobiti…jednu već jesam…
Što sam uvijek tu kad nekome treba a kad meni treba onda mi jezik iskrvari…
Što još uvijek vjerujem da ću jednog dana biti osoba koju neće toliko izjedati sitnice…
Što sad plačem na
My days are numbered: soon I have to leave
The Horns have stretched my living thread
The notion of my demise won't leave me be
Why cannot death just set me free!
I've lived a life or prosperity
But I'm not as young as I used to be
Down the road waits misery
Why cannot death just set me free!
Countless armies have I attacked
Not once have I backed down
And though I've spilled a lot of blood
I never once received a mortal wound
I've raided shores in many lands
I cannot count the men I've killed
So many friends died with sword in hand
But the warrior's death was never granted me
I dress myself in battle clothes
Alone I make the final ride
My sight is blurred, by whipping snow
I seek to end my life
I want to walk across the Rainbow Bridge
And see my fathers in the golden hall
They beckon me to join their feast
In my dreams I hear their call
Tu pjesmu…
Što se nikad nisam znala nekome gurati u dupe, nego uvijek stajala sa strane i čekala…
I zato slobodno me zaboravite…slobodno si mislite da sam čudna, nenormalna i glupa…tako me zaboli jedna stvar ja imam bogove koji me nikad neće odbaciti i držati me da ne padnem čak i u ovom stanju dok me tako tlo vuče…
Mrzim ovaj svijet i definitivno sam sigurna da sam u krivom stanju rođena…
Danas kad sve zvijezde utihnu
Ugase svoj tako tihi hod
Beskonačnim prostranstvom
U jedva živom stanju mrtvila
Govorit ću riječi
Koje će te draga Nott
Zvati da me povedeš oko ekvatora
I kasnije vratiš Njordu i njegovim labudovima
Imate pravo Kelti pretvorila sam se u sarkastično i destruktivno biće
Izvukla se tek toliko da bih ponovno pala u blata ovaj put jača bez povratka u destrukciju
I znam da vam to smeta ali ja sam sretna…
Dalje od svakog prokletog licemjera iz ove gomile ulizica…koristoljubaca…
Tako mrzim ovaj svijet…ubiti ne toliko svijet koliko ljude…
I više ne vjerujem definitivno NIKOME!!!
Jer svi točno ko Gefion prijevarama dolazite do prostora za sebe…
Ali nikad se ne bih predala ko Gerda da me netko ucijeni ljepotom da moram raditi protiv sebe nikada…i sad bih htjela biti i ostati Brynhild zauvijek zarobljena u zemlji snova…bez Sigurda… i ako svijet voli takve ljude i ako taj vaš prokleti bog slavi toliko pokvarene onda nastavite tako…meni ne treba ovaj svijet…
Ja tu ne postojim…
I divite se Freyi, Mardell ili Syr koja je «lila» suze za Odom o da, a za ogrlicu, tako jebeno materijalnu stvar je bila spremna prevariti ga sa čak četiri patuljka…i poslije se gonila isto ali ona je sveta jadnica…o da takve će žene uvijek biti hvaljene…samo naprijed iskvarenost, nepoštenje, pretvaranja, licemjerje, dvoličnost…pa da to svi volite svima vam to tako lijepo odgovara i kao takvi uvijek ćete biti prihvaćeni, voljeni i cjenjeni…
E pa dragi gmizavci ja vas prezirem iz dna prašnjave duše svoje…nastavite s hedonizmom i tako niskim ciljevima i mjerilima vrijednosti…ko sam ja da išta znam…ja sam glupača s ispranom glavom, a vi ste svi pametni, dobri, plemeniti…evo klanjaju vam se svi osim mene…
Neka bude besmisleno razumijem govor tišine…
Ja sam samo lutka kojom se svi poigravaju kak im odgovara i odbace kad im više ne treba…za vas možda da, ali za sebe više ne iako bi vi htjeli da budem…
Norne će mi pomoći da se pobrinem za sebe dalje od svega što ima veze s materijom…
power of my sun
kriza analiziranja sitnica
nagomilani
potisnuti osjećaji
razaraju stvorene demone kretnje
koračam
smijem se
skvrčena
u bunilu stvarnosti
koju više ne prepoznajem
mislite da je želim?
ni najmanje.
REZ U VREMENU
Komadići dimova vremena
Prestali su padati
Na moje pokrivalo za glavu.
Ostala sam zarobljena
U zemlji snova i
Neukrotive vječnosti.
Okružena ogradom
Ukiseljenih lica
Nasmijalo mi se jedno
Potpuno drugačije.
Samo trećim kapkom svijesti
Osjetila sam drugačiju snagu zraka
Preostala dva nisu se htjela otvoriti.
Razočarana vlastitom nemoći
Šipkom sam probila oči i
Ostala slijepa za svijet
Izvan kružnice vlastitih snova.
