Ancient legends of war are the wind in my sails...
ponekad sam previše svjesna grešaka koje radim, ponekad mi se živo jebe za njih, ponekad sam stopljena unutar četiri zida i previše razmišljam ko jučer onda nastanu pesimistične pjesme ko ova dolje...ali ja si neću dopustiti takav kraj. lako je reći. ponekad mi se zbilja neda i najrađe bih sve lijepo poslala u jednu stvar. previše sam suočena sa svijetom i mrzim taj dio sebe. sretna sam jer ima ljudi kojima je stalo i ako postoji stvar koju više cjenim neka mi je netko pokaže. možda mogućnost razgovora sa vlastitom psihom...svi se trude dovoljno dobro istumačiti neobjašnjive stvari i u tom objašnjavanju zaborave na unutarnje ono ljudsko u sebi...mislim da svaki čovjek posjeduje u sebi dobro samo što je kod nekih krivo usmjereno(previše prema sebi pa samim time vodi ili je već dovelo do sebičnosti) ali ne zabrinjava me više to što su ljudi takvi kakvi jesu. neka im bude. ako im je užitak drugima nanositi bol neka to rade. ja im neću stajati na putu. znam da sad to govorim i da ću se već nakon par sati gristi jer mie stalo do pravde i osjećaja i velikodušnosti i tolerancije i uvažanja svačijeg kakovo god bilo, ali recimo da volim ostati slijepa za sve u nekom čudnom svijetu koji nema ni malo onog realnog u sebi.je li to dobro? pa ne znam ni sama ali mi odgovara kao takvo. nešto me opet probada u srcu. znam da sad slijedi ono otukucavanje koje ću opet osjećati cijeli dan. kao da mi srce govori da ne smijem zaboraviti da sam živa i da postojim. htjela ja to ili ne. opet su me uhvatile valkire, žene kojima se zbilja divim. uvijek sam se znala boriti i izboriti za svoje pravo izgovora. što sam starija to je teže ali nedam se. kako mie smješno prisjećati se djetinjstva u kojem sam dane provodila čekajući noć kako ne bih bila sama i ne morala više razgovarati s lutkama...bilo je to vrijeme kad smo se našli svi iz ulice. ja sam bila jedina curica u toj hrpetini muških stvorova. vodila sam ih u nove dane. bila sam najstarija. htjela sam uvijek biti kao oni podložna nečijem utjecaju ali nije mi dopuštala moć opažanja snage koju nosim i koja je spremna da je netko koristi. i volim to raditi koristiti je za druge. ali ne volim kad to netko samo tako odbaci ili ne vidi. zato postoje osobe koje su uvijek tu. kakva god ja bila. i to je ono što me od ljudskog drži i što želim gledati u svima. teško mie pomiriti se s time da neki zaboravljaju da na ovom svijetu gdje je sve toliko uništeno i svi teže nekim tako malim oblicima zadovoljstva i dovoljne su im tako male stvari poput novca postoje i druge stvari jedna od njih je poštovanje prema drugima i ono još važnije prema sebi. uvijek sam to vraćala drugima kako bi makar ja ne uspijela oni uspijeli...ali umjesto zahvalnosti dobiješ tresku i manipuliranje tvojom slabošću... i kako da utažim želju da nekome pokažem prave vrijednosti kad one za njih to nisu...pa onda neka im bude. neka nastave u tome što njih zadovoljava. ima osoba koje znaju o čemu govorim i znaju slušati...koliko god ih malo bilo uvijek ću najviše ostati posvećena baš njima jer znaju cjeniti to, jer vide ono što ja vidim...nikad nemojte zaboraviti koliko je snaga mojih osjećaja prema vama bila jaka...
ŽIVA JE UMRLA
noževima vlastite nemogućnosti rezanja
vaših misli koje su mi tako daleke
podižem samovoljne korake dok
šipkama razdvajam dobro od lošeg.
gledam prepoznavanje iskrenosti
u ovom svijetu
gdje istina je osuda
gdje ljubav je nevidljiva
gdje osjećaji nose kovčege pune materijalnog dobra.
zrcalo oslikava sjene koje stoje uz moja ramena.
tišina nagriza uništenu želučanu kiselinu
koja se žlijebovima slijeva u kante predomišljanja
hoću li ili ne krenuti dalje.
ima li jedinka s toliko potonulog mesa unutar kože
pravo na život u kanalizaciji sinonimom stvarnost?
prerano ugasla želja za dodirom savršenstva
diže se iz napola uništenog lijesa u jami drugog života,
u ruke stavlja mač s najrigoroznijom oštricom
kako bi ih položila na pod
i osvetila svoj pad,
pokazala im pravi put.
[very loud and prolonged scream]
prilaze uplakane figurice,
otimaju joj jedinu moć stihova,
u bunilu, u kojem smrt je tako lako zaboravljiva
navlači plašt nevidljivosti za većinu.
zatvara vrata sobe.
gura u oči željezne noževe
koji uništavaju preostale žice vidnosti u njoj
u sumanutom ludilu bez povratka
uvenula tratinčica zatvara kapke
uronjena u kapljicama kiše ulazi u lokve sna u budnom stanju.
preživjela je vlastito samoubojstvo.
živa je umrla,
dok su oni gledali predstavu klaunova.
PINK FLOYD- Julia Dream
AMON AMARTH-As Long As The Raven Flies
PINK FLOYD- The Thin Ice
TYR-Dreams
