battle against myself...
Ja sam u nekom izvanrednom stanju naravno zato i pišem…malo sam razočarala samu sebe ali nema veze… glava mi puca po šavovima (ne zbog živciranja kod doktorice koja me proglasila sotonistom) tako sam u prokleto konfuznom stanju da to riječima ne mogu opisati… živčana sam i treba mi razgovor a nikog nema kraj mene pa da ne razgovaram sama sa sobom eto pišem opet ovaj usrani blog…
Naime, ok svira beheading of a king inače meni jako draga pjesma ali nije stvar u tome ubiti ni ne znam kako da se izrazim a da ne pogriješim…jučer sam saznala neke stvari koje mi ne daju mira. zašto? Pa zbog toga jer im nisam u stanju vjerovati…ubiti jučer sam si definirala neke osjećaje napokon prepoznala Midgardskog Odina i iako me Frigg fascinirala sad nisam dobro jer sam shvatila da volim krivu osobu ubiti nisam ni sigurna volim li je ali mi onak taj jebeni pogled i te tako fascinantno duboke oči ne daju mira…znam da to zvuči patetično i glupo jer sam nekim ljudima rekla o kome se radi pa onak dok se nekima ne usudim ni njemu jer nisam sigurna koliko je pametno to kai osjećam zbog toga jer sam dosad bila jebeno hladna i bez potrebe za ikim a sad kad je taj dio mene oživio sad se proklinjem…ali znate jedan dio mene govori da ga ovaj put ne smijem otjerati (taj osjećaj) jer ima svoj razlog zakai se stalno vraća svaki put u drugoj formi i sa drugačijom posebnošću…
Tako mi ništa nije falilo, tako sam bila sretna ispunjena mislim uopće ne znam koji mie kurac… mrzim se zbog tog osjećaja i bojim se tog osjećaja a još više da za taj osjećaj zna ta osoba kojoj je namijenjena…ona ne smije znati ali opet kako živjeti s tim jer ja ne da znam nego ZNAM da on nie u stanju ko ja tj. ne osjeća to isto ubiti (moja bolesna pretpostavka kak hoću da bude čisto jer se tog osjećaja želim riješiti) i mrzim dio sebe koji mi govori da se ga ne smijem riješiti već ga poput biljke njegovati…
Htjela sam probuditi taj dio sebe za ljubav i prepustiti mu se ali on sad zbilja me nagriza poput najgore moguće kiseline u želucu …
Sve je počelo kad sam se u utorak vratila doma s hrasta i pustila si fate of norns rasplakala se ko budala na one Johanove vriske (kak god da je množina od vrisak, zaboli me) no i u tom svom ludilu preosjećajnom sam shvatila da u mojoj blizini živi Odin točno onakav kakvog tražim onaj kojeg bi htjela vječno kraj sebe (opet sam patetična u kurac) kako me jebeno sram kako se jebeno glupo osjećam…ne zbog toga jer mi treba njegova ljubav (jer znam da je nisam vrijedna) nego zbog toga jer već dulje vrijeme živim u uvjerenju kak tražim tog nekog a taj netko mi je pred nosom… u jebeni kurac ovaj put je stvaran…prestvaran kai nie u mom stilu ni karakteru da bi bila sa stvarnom osobom(kak god umobolno zvučalo) no i ta fate of norns je probudila u meni to sve i još jedna stvar shvatila sam da sam u onom zadnjem postu pogriješila… neki ljudi su zbilja vrijedni života i bez nekih ljudi si ne bih mogla zamisliti ni jedan dan…oni koji to jesu to ne znaju jer im nikad nisam rekla ok… jednom ću valjda imati snage i za to… prokleto bilo… sad kad su se osjećaji vratili i kad znam da će sjebati jednu stvar ako itko sazna za njih opet me vuku ruke koje sam maknula sa sebe, ruke autodestrukcije…od utorka sam pojela jednu hrenovku i ne osjećam glad naprotiv osjećam se jebeno sito…i znam da se vraćam i znam da to nie dobro i znam da se moram čim prije trgnuti i hoću tek kad se riješim ovog osjećaja …znam da ne razumijete kak mogu biti tako slaba i opet bježati ali ne nisam slaba samo sam nesigurna u sebe previše i previše sam se uvjerila da mene nitko ne može voljeti da bih ja bila u stanju nekog voljeti…nekih stvari se zbilja bojim u životu…jedna od njih je ljubav (prokleta bila) i znam da to nie u redu jer je ona sastavnica života…možda je problem u tome da je baš osjećaj te riječi presnažan i mene previše ljulja…
I znam u čemu je problem nisu mene roditelji previše zanemarivali nego upravo suprotno previše su me voljeli to sam danas skužila i shvatila di se rodila moja potreba za uništavanjem…pitanje: jesam li ja vrijedna te ljubavi? Eto vidite previše osoba me samo tako odbacilo i zaboravilo da bi mogla bilokome vjerovati da me voli pa onda tako ni sebi ne mogu…vidite vi tu konfuznost? Ja budem živčani slom doživjela… znate taj osjećaj nepovjerenja vezanja za bilokoga? I nepovjerenja u veze? I nepovjerenja u dugotrajnost ili samo postojanje ljubavi i sa strane te osobe? Ovu ljubav koju sad držim u rukama nikad neću pustiti kai god da uništila niti je mrziti jer da bi ona postojala ne treba biti uzvraćena samo treba biti učitana a za to nemam snage…
I mislite si da sam luda, da sam glupača bez razuma niste jedini jer i ja tak mislim ali znate ja vjerujem da u životu postoji samo jedna osoba koju možete voljeti na takav način ja tu ljubav osjećam i znam da stvari koje su kod mene jednom utisnute ko ova sad one ne nestaju one mogu biti ignorirane, skrivane, potisnute ali ne i izbrisane…
Shvatila sam da više nisam premrtva za osjećaj ljubavi i jedino mie u cijeloj toj priči to drago…
Ne , neću svoj život podrediti osjećajima i ne razmišljati o ničemu drugome osim o toj osobi ni najmanje samo osjećati da postojim i ne više osjećati potrebu za ljubavi nego je tiskati duboko u sebi tak dugo dok netko ne shvati da nisam toliko bezosjećajna…
Ima jedna pjesma koja u potpunosti oslikava to kai osjećam ali za nju će znati samo određene osobe…
Iako mrzim većinu ljudi zbog njihove sebične naravi, primitivnih stavova, ograničenog razmišljanja neke ljude zaista volim pa tako i tu jednu osobu i zbilja mislim da ja te ljubavi nisam vrijedna ali nema uopće veze zbog svjetova gdje mogu voljeti za oboje…
Look at my soul
And behind
There are some thins
I've to hide from you
I'm following the black man
I'm losing control
And I don't care
Ovo je samo glupo priznanje vlastite slabosti samoj sebi…vi sve napisano slobodno ignorirate…
I još jedna stvar ima jedna divovska ledena žena koja iako je rodivši Odinu Vidara slomila još više srce Frigg koju zbilja poštujem to je Grid užasno mie fascinantno kako ipak postoje žene koje su spremne nekome spasiti život iako nemaju prevelike veze sa njima…recimo kako je pomogla Thoru spasiti život posudivši mu remen, željezne rukavice i neslomljivi štap…
Malo je takvih ljudi koje je briga i koji rade neke stvari bez koristi…ona zbilja nije imala korist od toga ali je njezina nesebičnost tim činom naglašena… i to je ono čega nedostaje u današnjem svijetu…i kai je zbilja žalosno…
I'm floating in the sea of stars,
I'm drifting away from the shore
I will be lost in the dream when the dark days come
But I will make the time run backwards and
I'll make the stars shine again
I will light up the sky to a bright crimson nights
... And they'll shine together forever
With brilliant silver colours they'll shine forever
Evo vam valkira Beckons …
