Forgive me, please, for i know not what i do, how can i keep inside the hurt i know it´s true?
Dugo nisam izbacivala to kai mie u glavi pa ću sad probati…nie lako jer ne znam di da počnem… a i niste navikli na takve postove…anyway sve se ruši preda mnom kad sam sigurna u neke stvari i kolko god mi se ta želja za izolacijom smanjuje opet se dogodi nešt kai me vrati i opet sam izolirana…teško da ću ikad više vjerovati u neke svoje osjećaje jer nikad nisu uzvraćeni imam osjećaj da me svi gledaju s prezirom i da im smeta moja prisutnost…najgore je u razredu jer gotovo da ne komuniciram s većinom ljudi svi su tako jebeno daleko mislim nie mi ni stalo ali osjećam se poput uljeza…ne zanimaju me njihovi umovi ni najmanje ali ponekad kad nađem osobe s kojima se dobro osjećam one bježe ispred mene i ja ih ne mogu dostići…za neke od njih mislim da ih nisam vrijedna…jer sve što dotaknem sve uništim i imam toliko želja i nijedna se ne ostvaruje sad sam već poprilično sigurna da je to zbog toga jer ju baš ja želim i samim time kai ulazim u nju(tu želju) bacam je na pod i ne dam joj da se realizira…mislim koga uopće to zanima ali moram s nekim to podijeliti a neke stvari je lakše napisati…ima jedna bliska osoba koja mie rekla da ja tak više ne mogu nastaviti jer budem se razboljela a i imunitet mie već pal… iskreno s tom osobom imam poseban odnos i puno stvari joj govorim jer je starija i ima neko iskustvo… rekla mie da ja sve vidim crno i da sam previše pesimistična a i ne smije mi se niš reći jer ja nikad ne priznajem da nisam u pravu a tak nebum nikud došla…i počela bum se drogirati … onda kak mie spustila kao kak ja mogu ideale tražiti u jednoj pijanoj budali kojoj je cilj u životu bil umrijeti…kao naći mjesto vječnog mira i slobode, čovjeka koji se nije mogel suočiti s realnim svijetom pa je živjel u paralelnom zakai ja to radim da moram počet gledat i vedru stranu ali ja to jednostavno ne mogu jer uvijek kad probam kolko god nade polagala u to sve se na kraju sjebe… i ne mogu više vjerovati da će išta u mom životu dobro ispasti jednostavno nemam snage za to… nema one jedne osobe koja bi uvijek bila tu i zagrlila me … kam god da pogledam nje nema ili je u blizini ali opet nestaje… sve mi se čini tako uzaludno sav trud koji polažem u neke stvari… tak da živim da zaboravim neke stvari iz prošlosti koje su me previše povrijedile… ali uvijek dođe vrijeme kad su one moja opsesija kad ih se jednostavno ne mogu osloboditi… recimo u ponedjeljak mie svirala seasons in the sun i ja se nisam mogla pomaknuti suze su mi se nekontrolirano spuštale jer umjesto da mi novi dan nešt donosi on mi oduzima… i ja to jednostavno ne znam kak prihvatiti kak se pomiriti s nekim stvarima sam tak…uostalom ovo mjesto gdje mi živimo tj. Ljudi koji tu žive su neki tako jebeno pokvareni a svakodnevno ih susrećem kad su s tobom sve ok sve super a iza leđa govore kak te ne podnose ili bilo kai takvog ja iz dana u dan pokušavam shvatiti koji je razlog događanja i one najmanje sitnice i kad ga ne mogu pronaći onda šizim bijesno vrištim u sebi i nema te stvari u mojem životu koja bude mi rekla bit će bolje, nema one osobe koja bi me smirila i dala mi razlog za osmjeh jer svaki put kad se i nasmijem osjećam grižnju savjesti jer se nemam čemu smijati …prie par mjeseci sam konačno našla onai put gdje mie bilo svejedno naučila se nositi s prošlošću i ne razmišljati ali sad opet svaku sitnicu analiziram i svaka me previše pogađa… ne razumijem zašto neke stvari uđu u moj život pokažu mi da iako sam u prošlosti bila zbunjena sad konačno znam kai osjećam i kai hoću ali one mi okreću leđa i postaju nejasne a neke i nevidljive… to jednostavno ne razumijem zašto dodiruju moje osjećaje kad oni mene ne trebaju a ja njih trebam prokleto zašto… uvijek bi druge tak rado tješila rekla im di sam ja pronašla sreću i slobodu ali ja više nisam na tom putu on je bolniji nego prie i svaki dan je sam gore jer se gomilaju dani udaljenosti i prokletog očaja… i serite i dalje po pičkici kurtu i pijanduri morrisonu ali oni mi jedini govore da nisam sam zbog iskrenosti koja se skriva u njihovim pjesmama…i ako je za nekoga slabost osjećati se sjebano i ne razumjeti neke stvari onda mi pljunite u facu jer mi nie stalo do toga kai neko tie kao podrška a onda te drugi dan neće ni poznati…sjebana sam o da jesam i previše…unhappy girl (lost all alone ) uvijek mi ostaju samo prejake riječi koje ne govore ništa a tako su jebeno proživljene...
SAMO NIŠTA
Više nemam snage
Pustiti boli da procuri
Kroz očne duplje.
Više nemam boli
Koju topila sam suzama i
Izricala pjesmama.
Više nemam stup
Na koji nasloniti se mogu
I ispijati kišu.
Više nema riječi
Koje će u mene
Uliti sigurnost.
Više nema pohvala
Od moćnijih za ono
Što radim.
Samo praznina,
Usamljenost,
Bol,
Nepostojanost
I crna prašina
U kojoj stojim
Zarobljena.
Hold me, something's happening
Help me, somebody help me
Hold me, I'm fucking hungry
Help me, I'm right here, who are you?
