just imagine
Izgubiti vezu s vanjskim svijetom na trenutke budi ponekad strah u meni, strah od ponovne grižnje savjesti koja se nekad nekontrolirano vraćala. Živjeti u strahu od sebe samog strašno je za neke ljude. Nekad mi je bila svakodnevica sad je samo još jedna zatvorena ladica. Našla sam prijateljice koje sam uvijek tražila i mislim da znam kome mogu vjerovati. Više se ne bojim sutrašnjeg dana nego s osmijehom na licu čekam što će mi donijeti. Nekad je isti kao onaj prethodni ali trudim se biti na onoj drugoj strani do koje me neki glazbenici odvode i mijenjati neke stvari koje u stvarnom životu ne mogu. Znam da će me neki čudno gledati kad pročitaju ovaj post ali nije mi više važno jer one osobe koje sam željela koje me ispunjavaju su tu kraj mene. I sitnice koje su me nekad dovodile do ludila sad me nadahnjuju i tjeraju da idem dalje i drugi put ne napravim istu grešku nekad i ne ali nisam zabrinuta nego sa sarkazmom gledam na sva sranje koja su mi se izdogađala… odlučila sam pustiti sve do jedne stvari pustiti vjetru života da me nosi kako njemu odgovara. Nemam više snage za borbu ali imam ono što sam tražila….pa bi trebala bit i jesam sretna najgore je dići se kad sam sebe razočaraš…ja sam uspjela i sad u stalnoj izmjeni stvarnog i iluzivnog svijeta vučem se nekim čudnim danima bez vjere u išta bez ovisnosti o ičemu … rekla bih da sam sretna ali bojim se da možda nisam u pravu. I oni ljudi koji tvrde da te jedino ljubav može dići do edenskog vrta…nisu u potpunosti u pravu možeš biti sretan i kad si tužan… samo je stvar u ne osvrtanju na ništa nego život bez razmišljanja…
BLJESAK MUNJE
izmućeni glodavci
u vrtlogu nejasnoće
proždiru i dalje
nadu u bolje sutra.
tuga ispire
prozor mojih osjećaja.
bljesak munje
na vratima ludnice
otkrivaju tvoje lice.
smijem li ti stati
korak bliže?
