izgubljena...ili nedefinirana?
Nastaviti život slušajući unutarnji glas koji ti govori da činiš nešto što ne želiš ili stalna borba s glasom koji nije u pravu…? Pitam se. Nisam jedina koja živi za sljedeći dan nadajući se da će on donijeti nešto novo, nešto što će isčamiti osmjeh na lice puno paučine. Nisam jedina koja ne zna promijeniti svijet na bolje. Nisam znam da nisam ali ne razumijem zašto se osjećam tako… i svaki odlazak na mjesto gdje nestaju glasovi koji me zovu da još malo uništim to malo dobrog što sam unijela odnose moje misli do ponovnog grizodušja i osjećaja koji želi da to prestane osjećaja koji će me uništiti… a najgore od svega ne smijem to s nikime podijeliti pa mi se problemi koji su me nekad proždirali čine niski i maleni poput tratinčice koju ne možeš izbjeći i moraš je pogaziti. Recite glasu neka napokon utihne. Neka me više ne zove. Osjećam se strahovito ograničeno jer ne smijem izreći bol koja svakodnevno proždire dobra leteća vretenca u meni. Roj se smanjuje a ja iako to želim zaustaviti ne mogu. Ali tu opet dolazi ona: sve što želiš, možeš. Nekad sam vjerovala u to novo u to moguće . nisam više što sam bila. I mislim da neću ni biti. Recimo nekad mi se čini da će se nešto promijeniti ako se sama trgnem i onda ide to recimo nabolje i glasovi utihnu kad ponovno nakon recimo sad 10 dana se ponovno oglase jači nego prije i opet ih poslušam i opet se osjećam grozno i znam da sam uništila 10 dana… zato sad u ovom šifriranom tekstu pokušavam shvatiti što sam vam uspjela reći i shvaćam da nisam ništa da je prazan poput moje marte koja mi se smije ispod kreveta i opet odlazim na mjesto gdje se glas stišava, nastavljam borbu protiv sebe s nadom da ću napokon ja pobijediti ali glasnik izgovara ime protivnika i opet sam na početku ili na kraju izgubljena stojim dok glazba pokušava u mene uliti osjećaj prisustva nekog kome je stalo. Ne znam više zbilja ništa ne znam…
Počelo je tako neočekivano
Zalijepilo se za moja leđa
Vuklo se mojom kožom
Kroz pore ušlo je biće
Raskomadano na stotine komadića
Polako počelo je izjedati
Moj osjećaj za stvarnost
Moj strah za sutrašnjim danom
Moju bezgraničnu snagu i volju
Biće bez imena
Pretvorilo me u hodajuću olupinu,
A da toga nisam bila ni svjesna.
nothing pass everything stays
Stala sam uz stablo.
Ne vidim korijen.
Stojim i pokušavam
Krenuti dalje.
Ruke igraju igru
S korijenjem.
Pokušavam se osloboditi
Snažnog stiska.
Baš i nisam uspješna u tome.
Opiranje želji sudbine,
Dovodi me do vrhunca boli.
Upletena u mreži,
Izmučena do granice izdržljivosti,
Hvatam kanđe vrane.
Ona me odvodi do visine
Koju može doseći.
Više se ne mogu držati.
Poput uvenule tratinčice,
Moja glava dodiruje dno provalije.
Igra je završena.
Još jedan grumen nevolje
Stoji na putu.
