neka čudna percepcija
Tebe….što vrag mi sad nosi još dalje
Tebe… koji ćeš ostati zakovan u moje misli i grijati ih. Tebe sanjam. Jesi li živ, napola mrtav, zgažen, uplijesnio , potonuo…zbilja da ti pravo kažem…nije mi važno. Ne vjerujem da sam spremna izgubiti komadić tvog palca. Ima li netko tko mi može pokazati put do začaranog kruga u tvom zagrljaju. Patetično razmišljam?… umišljam gluposti?… govorim o ljubavi?… vjeruj mi daleko sam od te linije svog zemaljskog preživljavanja. Bolesni um ispire elektrode u ovom nesnosnom ekranu. Zurim. Do ponoći moram doći do vrhunca svojih maštarija, a potom utonuti u san. Vrtoglavo okrenuti svoj razum naopačke. Tko mi može reći gdje da nađem ostatke tvojih kosti? Pa da ih zdrobim zauvijek ili da ih spalim i stavim u urnu? Ovo drugo. Da. Uspjela sam. Gledam kutijicu na polici iznad oltara i stvaram predodžbu njezine nutrine. Rekli su mi da ćeš jednom nestati. Znala sam da to moram spriječiti i zato sam otvorila urnu i progutala pepeo u njoj. Ipak sam bila spremna. zbrka koja je tada nastala u mojoj glavi natjerala me da si odrežem nožni palac i probam ga pojesti. ne želim da itko pokušava jer je okus odvratan. bar je meni bio. proždiranje vlastitog mesa. čudno jer iako sam prvi pojela s gađenjem drugi je imao slatkasti okus kao i ostalih osam. bilo je mnogo krvi po asfaltu ali ostavila sam nokte da trunu na toj slijepoj ulici. hodala sam dok se krv na mojim nogama nije počela ukručivati tada sam ostala bez svijesti. probudila sam se u bolnici ali ne običnoj. sve je bilo bijelo. čuo se vrisak u susjednoj sobi. kad je doktor došao i dao mi jutarnju dozu sjetila sam se da sam u umobolnici. zatvorila sam oči i utonula u san.
