save your friends
Osjećam teret vlastite ličnosti i s osmjehom na licu promatram u zalazeće sunce na obzoru. Izgubljena tuga odnijela je moj smisao da napišem kvalitetan tekst ako sam ga ikad uopće bila u stanju napisati. Ošamućenost hehe zvukovi gitare. Vrisak u meni, bijes koji nikad nije izašao na površinu i još uvijek ga pritišćem negdje duboko u najniže slojeve podsvijesti. Nikad više nemojte očekivati da ću plakati zbog nečeg plakat ću kao što sam uvijek plakala zbog patetične i nezrele ljubavi prema mrtvacima. Kao klinka nisam ni sanjala da ću se prvi put zaljubiti u mrtvaca ali istinski iako zvuči plitko. I osluškujem svoj glas u unutrašnjosti koji me rastužuje ali više ga ne puštam van. Kaj je lakše iako sam mislila da je lakše kad ga izbljuvam kroz oči. Prozirno. Znam da nisam kao neki ne mogu priznati da sam onu tugu sama stvorila ali ponosna sam na sebe jer sam je sama i otklonila ili možda nisam? Nemam više razloga da se bediram jer morrison više nije živ jučer sam čak sjebala si u glavu da je kurt umro 22.04. jebote a na taj datum je nekome rođendan neam pojma kome ali sve sam pobrkala. Stvarno se zgubim ponekad. Razmišljala sam baš o tom našem današnjem društvu i onak kad malo razmišljaš shvatiš zapravo u kakvom sranju živimo. U svom tom silnom preseravanju i iskazivanju i to mi užasno na kurac ide. Ali tko sam ja da tu išta mjenjam. Nitko zapravo ne želi vidjeti svoje blato ali zato svi imaju nos za tuđe sranje. Kad bi bar svaki pojedinac pogledal svoje probleme a ne se bavil tuđima sve bi bilo bolje. Ne mislim da bi sad svi trebali biti tolko sebični da ne žele nekog slušati ali ne kužim zakaj neki ljudi osuđuju druge ljude zbog nečeg kaj rade a svoje postupke smatraju savršenima… previše sam sad tak nešt okrenula na masu nisam mislila na masu nego na pojedince pa da se ispravim. Trebala bi mi odskoćna daska htjela bih letjeti. Eh da skoro zaboravih shvatila sam još jednu stvar a to je zapravo ona sloboda koju tražimo svi mi mladi. Jedina bezgranična sloboda gdje možete ispucati sve nagomilano u sebi gdje zapravo možete ispuhati sve svoje ventile uma leži zapravo u umjetničkom izražavanju. Pa da pojasnim… probajte naslikati nešt uzmite kist u ruke i nemojte razmišljati o tome što radite nego samo povucite kistom ili ako vam se to ne sviđa uzmite olovku u ruke i pišite svoje unutarnje nezadovoljstvo preko riječi recite to umjetničkim jezikom nemojte se zaustaviti nego bez granično ulazite u taj svijet i vjerujte mi sve će to imati vrijednost ako ćete to istinski raditi. Umjesto da bezvoljno razmišljate o nečemu pišite ili svirajte ili slikajte ili crtajte kaj god napravili daje vam onu slobodu gdje u današnjem tako ograničenom svijetu nemate i nikada ni nećete imati jer će ograničenja uvijek ali uvijek postojati. Pa tak. Nemojte ovo shvatiti kao moje tu neko pametovanje ili koji shit nego kao pomoć koju sam ja tražila a nisam je mogla naći pa mi nemojte zamjerati što svoje frustracije iskaljujem tu na ovom jadnom kompjuteru. Tako se sramim onog kaj sam nekad bila isfrustrirano narcisoidno derište u potrazi za osmjehom i sad kad sam ga našla osjećam se ispunjeno ali ne i do kraja sretnom.
