YOu're NoT AloNE...
SJedim, atb mi svira - YOu're NoT AloNE...
Ufurala sam se sad malo u tako neki film – lagani house – malo brzi – zesta... Tako mi doslo... Slusam pjesmu i ujedno dobijem poruku od drage mi frendice sadrzaja: «Kad god me zatrebas, tu sam..=)». Zamislim se...
U posljednje vrijeme sam pocela malo optimisticnije gledati na svijet oko sebe... Shvatila sam da nije sve tako crno. Jing – jang. Koliko god mi se mozda i cinilo crno, shvatila sam da ce uvijek ona bijela tocka isplivat na povrsinu. Doci na svoje. Evo, jos uvijek sjedim i razmisljam o poruci. Lijepo je znati da u svoj toj guzvi ljudi postoji netko tko ce te saslusati... Ok, tu su i moje frendice, ali ponekad te jednostavno sve nazivcira najradije bi sve poslala kvragu i onda ti bas tada, u tom trenutku, zatreba netko kome ces se obratiti.. netko s kim mozda i ne pricas svakoga dana, a znas da ce te saslusati.. i onda shvatis da je zivot zapravo lijep.. koliko god bilo ljudi koji te osudjuju, uvijek ce biti onih koji su uz tebe jer pravi prijatelji nikad ne odlaze... nikad ti ne okrecu ledja i odbacuju te zbog tvojih pogresaka... pravi prijatelji ti pokazu gdje si pogrijesio (ako vec sam ne shvatis) i pomognu ti da se popravis... oni su tu, uz tebe... i zato, hvala im na tome!
Danas sam puna nekih emocija.. ustvari, oduvijek sam puna nekih emocija samo sto ih nekad vise iskazujem, a nekad manje... oni koji me dobro poznaju ce reci da sam ponekad hladnokrvna kuja, a ponekad krhka biljcica koja se brzo slomi... prava je istina u tome da sam ja veliki emotivac s maskom hladnokrvne kuje... dobro, mozda i s malo blazom maskom, ali tu negdje.. mda... samo sto ponekad i ja puknem i onda dode do trenutka kada je dosta pretvaranja, dodje do otkrivanja mojih istinskih osjecaja, mojeg pravog ja...
i taDa, u toM trenu, mnogi ostanu konfuzni...
e pa sad znate kako je meni cijeli zivot...
ps. dobila sam prvu peticu iz mature i tak sam hepi... singin' «...i nista mi nece ovi dan pokvarit...» :)
losted
09.06.2007. u 12:42 | 6 Komentara | Print | # | ^
...haven't really find a place that i call home...
Sjedim i razmišljam. Razmišljam o svemu... O sebi, svome životu, o onome što je iza mene i o onome što je preda mnom... Toliko mi se otga mota po glavi da jednostavno ne znam odakle da počnem...
Moj život... Pitam se je li sve dosad imalo smisla? Moja djela, moje odluke... Da, MOJE, ničije tuđe... Sama sam odlučivala o svemu i zato sama moram i snositi posljedice... Posljedice koje se itekako osjete... Ne, ne kažem da žalim zbog svega što je bilo, zbog svih odluka, jer to nebi imalo smisla, samo želim zaboraviti sve i otvoriti novu stranicu nove knjige, a stara može slobodno pasti u zaborav... Ali teško je otvoriti novu stranicu kada te već u startu koče... Ne, nije ovo još jedan pesimističan post, ovo su samo moja puka razmišljanja...
Nova je stranica prazna, tabula rasa, neispisana... O gorka je želja moga srca za promjenom samo što ponekad razum se isključi i ostane ono nesvjesno... Ponekad su djela brža od razuma i onda si opet na početku...
Promijeniti se nije lako, pogotovo ako su te navike duboko u tebi urezane... Potrebno je vrijeme i volja, žarka želja i ustrajnost...
Promijeniti se ne možeš preko noći, to je proces...
losted
06.06.2007. u 10:52 | 1 Komentara | Print | # | ^
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.
Korišteno za dizajn
Ubaci ove poveznice negdje na svoj blog.