Ima li smisla?
Godine prolaze i jure,
a ja sam još uvijek tu,
na istome stojim.
Gledam crne kazaljke sata
i slušam turobne otkucaje
koji mi paraju dušu
i kidaju srce.
Da mi je vrijeme i kazaljke vratit,
da mi je sada opet sve iz početka.
A opet,
pitam se bi li imalo smisla.
Pitam se,
ne bi li sve opet isto bilo,
jer neke stvari moraju tako biti.
Neke su stvari, kažu,
zapisane negdje gore,
visoko među zvijezdama
i samo nebeski anđeli znaju
te skrivene tajne
pisane bijelom prašinom
po crnim listovima naše sudbine…
Pitam se,
dok sat neumorno
i bez prestanka proizvodi novo vrijeme,
i dok teški zvuci
bez grižnje savjesti
lome moje tijelo…
29.05.2007. u 19:30 | 0 Komentara | Print | # | ^
Ima li smisla?
Godine prolaze i jure,
a ja sam još uvijek tu,
na istome stojim.
Gledam crne kazaljke sata
i slušam turobne otkucaje
koji mi paraju dušu
i kidaju srce.
Da mi je vrijeme i kazaljke vratit,
da mi je sada opet sve iz početka.
A opet,
pitam se bi li imalo smisla.
Pitam se,
ne bi li sve opet isto bilo,
jer neke stvari moraju tako biti.
Neke su stvari, kažu,
zapisane negdje gore,
visoko među zvijezdama
i samo nebeski anđeli znaju
te skrivene tajne
pisane bijelom prašinom
po crnim listovima naše sudbine…
Pitam se,
dok sat neumorno
i bez prestanka proizvodi novo vrijeme,
i dok teški zvuci
bez grižnje savjesti
lome moje tijelo…
07.05.2007. u 23:29 | 0 Komentara | Print | # | ^
Zagrli me...
svoju proslost, svoje ime
ako ce ti biti lakse
zagrli me, zagrli me"
Pokušavala sam utonuti u san dok me je grijalo sjećanje na onu večer. San nije dolazio na oči jer tvoga zagrljaja nije bilo. Nisi bio tu. Moram ti priznati, ljubavniče moj, da sam se tu večer osjećala tako posebnom. Po prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurnom, zaštićenom. Tvoj mi je zagrljaj prijao. Toplina tvoga tijela ugrijala je moju ledenu nutrinu. Možda bi ovo sve trebalo ostati ne izrečeno, ali... Možda ti sve smatraš greškom ili pak pukom prisnošću. Možda se kaješ, a možda uopće ni ne razmišljaš o tome.
Strah. TO je osjećaj koji me već duže vrijeme prati. Strah od odbacivanja, od usamljenosti, strah od gubitka, ponovog pada. Strah od mene same. Pa čak i strah od tebe. Ne, ne kažem da me ti strašiš, nego... a znaš, ne moram ti ništa ni reći...
Postoji to nešto u tebi što me vuče, nešto što me uvijek iznova privlači k tebi. Nešto što do sada nisam uspjela definirati. Ne, ne želim te zaplašiti, samo želim biti iskrena. Shvatila sam da je iskrenost važan životni čimbenik. Samo mi je žao što sam to shvatila nakon nekih stvari.
Vjeruješ li da se ljudi mijenjaju? Da, znam, to je dugotrajan proces, ali vjerujem da se ljudi mogu promijeniti. Samo ako to uistinu i žele. Ne kažem da je to lako niti da se događa preko noći (nekima treba i cijeli život), ali vjerujem da je moguće. Vidiš, ta je želja moje utočište Želja za promjenom. Problem je što si sam, štp nemaš onog nekog uz koga ćeš se osjećati sigurnije, nekoga tko će ti biti podrška. I tu se opet veže strah. Strah povjeriti se nekome - reći ono što te mući. Strah od razočarenja. Jer kad se razočaraš jednom, dugi put, onda taj strah postane sveprisutan. Bojiš se i teško je. Znam, reći ćeš opet da sve gledam crno, ali takav je moj život - pun rupa koje treba ispuniti, zakrpati.
Htjela bih te zagrliti. Ovdje. Sada. Nitko to nezna kao ti. Nitko kao ti.
oluja se dize
ne moze ti vjetar nista
ako pridjes blize
ako pridjes blize"
Voljela bi znati o čemu razmišljaš.. Priđi mi... Šapni mi tiho na uho... slušat ću te.. uvijek jesam...
"Uzecu te u narucje
da te cuvam usred zime
grijace te moje tijelo
zagrli me, zagrli me"
03.05.2007. u 16:49 | 4 Komentara | Print | # | ^
...
Vratila sam se, ali ovaj put drugačija... Okrenula sam novu stranicu u svome životu i odlučila podignuti glavu i nastaviti... Odlučila sam se promijeniti. Znam, trebat će vremena, ali ću se i truditi... Odsada nova ja...
03.05.2007. u 16:25 | 1 Komentara | Print | # | ^
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.
Korišteno za dizajn
Ubaci ove poveznice negdje na svoj blog.