fish!
fish!
square square
srijeda, 27.04.2005. - 22:53
..wishing tree..

Diveći se bezbrojnim nijansama zelene kojima je zimzeleno i tek prolistalo bjelogorično drveće ispunjavalo put od tramvajske stanice do moje zgrade, uživala sam u proljetnom danu.

U stanu, štiteći se roletama od sunca, vladala je sumorna atmosfera. Upalila sam televizor, slušajući kako se čestice zvuka obijaju o čestice tišine, a onda, ispunjavajući prostoriju, postaju sve gušće i obavijaju tišinu svojim nevidljivim tjelesima, prikrivajući je od nevještog uha.

'Umro je..', glas joj je drhtao, suze su samo snagom volje ostajale s unutrašnje strane očnih kapaka. Ponekad poželim da sam toplija, otvorena osoba. Da mogu zagrliti majku i reći da mi je žao što je umro obiteljski prijatelj, otac moje prijateljice. Žao mi je. Nevjerica potiskuje žalost, želim gledati televiziju. Ipak, razgovaramo. Ne nalazim riječi utjehe, ne nalazim načina da prihvatim činjenicu da ga nema. Prolaznost se čini tako nestvarna, neprimjetna, podmukla. Prolaznost vremena, života, tv programa, godišnjih doba, insolacije, zelenih listova, sreće, ljubavi, tuge.

..

Vozila je polako. Išle smo na koncert, kasneći samo nevjerojatnih 15 minuta. Obasjane bijelim svjetlom onih koji su nam dolazili u susret, i crvenim onih koji su odmicali, gledajući nas u retrovizoru.

Je li ovo u redu?
Opijala sam pitanja rezultatom interakcije pivskog kvasca i hmelja. Ipak, likovi čije sam obrise pokušavala zamutiti, čije sam lice htjela sakriti u pivskoj pjeni, uporno su me gledali. Bendovi su se izmjenjivali na pozornici. Boce su prelazile put od šanka do stola, odmarajući privremeno svoje dno na drvenoj podlozi, da bi onda nastavile pustolovinu, osjećajući se sigurno u mojoj ruci. Ne, nisam bila pijana, zaspala sam potpuno trijezna-iscprljena petim uzastopnim izlaskom i još jednom loše prospavanom noći.

..

'Moram mu promijeniti vodu', zaključila sam izvlačeći se lijeno iz kreveta. Jutarnje zrake plaho su se probijale kroz oblake, nagoviještajući još jedan prekrasan dan, dan zelenih nijansa i slatkastih cvjetnih mirisa. 'Ovidije, mahni perajom za dobro jutro, o molim te budi živ' Mecenije je onaj koji me iznenadio više od živahnog Ovidija, koji vjerno posti već 15.dan. Njegovo beživotno tijelo plutalo je u mutnoj vodi.
Nevjerica- taknula sam nepomično tijelo.
Prolaznost- vrijeme se cijedilo kroz uski prolaz kozmičkog pješčanog sata dok se narančasto tijelo polako približavalo početnoj točki – površini. Repna peraja lagano je lelujala, prateći jedva primjetno gibanje netom uznemirene vode.

Nestao je, slijedeći putove prethodnika, do vječnih plivališta.

..

Diveći se bezbrojnim nijansama zelene kojima je zimzeleno i tek prolistalo bjelogorično drveće ispunjavalo put od tramvajske stanice do moje zgrade, uživala sam u proljetnom danu.
Među tamnozelenim iglicama procvjetalog bora, smjestila se porodica bubamara. Nježno, pazeći da ne poremetim mirnoću borove krošnje, premjestila sam jednu na svoj dlan. Začuđeno je ispitivala svaki utor, a onda se smjestila na jagodicu mog prsta, i raširila krila.
Konfuzne misli počele su se sramežljivo odmatati, oblikujući želje, strahove, nade, i polažući ih na slabašna krila hrabrog kukca.

'O, poleti! Želim.. '




LoSoSs vOLi kOMenTaRe (17) - TinTa nA PapIRu - O_o


<< Arhiva >>